Kamen ne šuti. Svašta može ispripovijedati, pokazati prošlost i sadašnjost kraja i ljudi. To se vrlo plastično vidi u Lici.
Redateljicu Anu Hušman Lika njezina djetinjstva inspirirala je napraviti film o krajoliku i čovjeku, ispitati od čega stvaramo naša sjećanja, kako nastaju i nestaju priče koje nas i formiraju, bitnim dijelom oblikuju. U svom dokumentarno-eksperimentalnom filmu poetična, zapravo ponešto etnografskog naslova "Radije bih bila kamen" istražuje kako političke, ekonomske, ekološke i kulturne okolnosti utječu na priču koja zaživi među ljudima.
U filmu lik Male Jele pokazuje nekadašnji život Like, događaje koji su obilježili generaciju, utjecali i na krajolik i na ljude. Film će premijerno biti prikazan na skorašnjem ZagrebDoxu, a nedavno je nagrađen na filmskom festivalu u Rotterdamu.
"Radije bih bila kamen" je i osobna priča, korespondira s autoričinim korijenima, s njezinom obitelji.
"Priča ovog filma proizlazi iz mog prisjećanja. Ne bi li se prisjetila, koristim se snimljenim razgovorima s majkom, bakinim pismima, promatranjem pejzaža, tatinim dijapozitivima te posjetima i istraživanjima različitih lokacija u okolici ličkog mjesta Perušić."
Kroz film nas vodi lik Male Jele.
"Ona predstavlja žensku liniju obitelji, govori iz tišine, iz rada s rukama, rada u polju i prenošenju znanja kroz promatranje, djelovanje i prisutnost. Snimali smo na području oko Perušića: Malo Polje - selo iz kojeg je moja baka, Gornji Kosinj - mjesto izgradnje nove brane, Ličko Lešće - lokacija tvornice vapna i kamenoloma Čardak, Laudonov gaj - posebni rezervat hrastove šume, u špilji Samograd u Pećinskom parku Grabovača. Sva ta mjesta nalaze se u radijusu od pedesetak kilometara, a ja navigiram kroz njih i njihove povijesti koristeći mape, stare i nove kartografije. Bilježim i zapisujem lutajući, čitajući dnevničke zapise, oslanjam se na slučajnosti poput šumskog puta ili prečice. Koliko me zanima prošlost, toliko pokušavam zamisliti i budućnost tog krajolika."
Lutanja
O svemu spomenutom, o svim tim stvarima, razmišlja gledajući obiteljske dijapozitive.
"Gledam dvoje ljudi u njihovim tridesetima i ranim četrdesetima koje kao takve ne poznajem i čiju vedrinu nisam nikada srela uživo. Moj otac ima mnogo hobija, vozi motor i snima filmove na 8 mm kameri. On i majka zajedno putuju fićom po Jugoslaviji, kampiraju na praznim plažama Pelješca, Paga, na Zrću na kojem nema ni žive duše. Na selu su kod bake, na moru, moja sestra je s njima. Gledam te slike i vidim ih kako ih nikad nisam vidjela. Razmišljam kako je njima tada izgledala njihova budućnost, tamo, pred njima. Sigurna, jasna i dostupna. Kao što u pejzažu možemo čuti okolni život, tako iz fotografije prošlog vremena možemo zamišljati potencijalne budućnosti."
Što je nama pejzaž, pogotovo pejzaž u kojem smo rođeni i formirani, što s tim ličkim kamenom dobijemo, ponesemo sa sobom dalje u život?
"Bili mi je prilično razočaravajuće kad sam shvatila da krajolik koji gledam nije romantično samonikla prašuma, već posljedica ljudskog upravljanja.
Promatram ga kao mapu iz koje iščitavam geopolitičke promjene. Zanimaju me institucionalni alati i ustroji koji tome pridonose, ali i polje, i šuma, i livada kao prostor preobrazbe, mjesto događanja, naprimjer fotosinteze. Promjena boje lišća tijekom jeseni posljedica je procesa u kojoj šuma gubi klorofil, odnosno ostaje bez zelene boje, pri čemu ostale boje imaju svojih petnaest minuta slave. Ustvari se radi o mjerama štednje i kad o tome tako razmišljam, doživljavam to praktično i neromantično. Krajolik je formiran prema i od različitih utjecaja, i kao i mi sami, to sve nekako sadrži u sebi. Kada gledamo osobu i kada gledamo pejzaž, pitanje je znamo li gledati, znamo li prepoznati tragove, vrste i markacije. Filmom razmišljam o svim tragovima djelovanja koji su ostali ubilježeni u krajolik, poput odluke nekog feldmaršala da posadi deset tisuća sadnica hrasta kako bi primirio žive pijeske Krbavskog polja i unaprijedio poljodjelstvo. Pitam se koju upornost i metodologije su koristili oni koji su prebrojali točno devet i pol milijuna stabala na Velebitu 1746. godine i upisali ih u kartu. Želim razumjeti što se u međuvremenu dogodilo da je tristo godina kasnije siromaštvo, iseljavanje i kontinuirano pustošenje te zanemarivanje ljudi i prirodnih resursa u Lici rezultiralo regresijom u stanje bespomoćnosti. Tvrdokornost ljudi toga kraja je poput kamena, čak ni pejzaž nije nježan."
Tijekom snimanja filma na jednom su dijelu naišli na tablu s natpisom "OPASNOST MINE". "U takvom trenutku pejzaž naglo potamni, boje hitno nestanu i razmišljaš i o tom živom tlu pred sobom, i o svim tim bićima i mikroflori i fauni, ali i o korijenju isprepletenom minama koje tupo i hladno čekaju da ih se aktivira, iskopa ili onesposobi. One ne razlikuju kola od traktora, noge od ruku, srndaća od zeca. Leže ukopane i duboko spojene s krajolikom. Količina radnji i akcija koja se odvija u svakom trenutku oko njih i pred našim očima kada gledamo pejzaž je neprebrojiva. Živo tlo je vrlo živo, a te iste mine možda su proizvedene u nekadašnjoj najvećoj tvornici mina u tom kraju, u Ličkom Osiku", govori Ana Hušman.
Zašto joj je kamen bitan?
"Kamen je sediment, i naslaga, i trag. O njemu razmišljam kao izuzetno tvrdom, robusnom i nepromjenjivom, fiksnom obliku. Materijalu koji je gust i tvrdoglav. Svi procesi koji se na kamenu vrše izuzetno su agresivni, dugotrajni i uporni. Vapnenački kamen koji prevladava u ličkim predjelima u osnovi je različiti spoj kalcija. A kalcij postoji i u našim tijelima, ali postoji i vezivno tkivo koje zovemo cementom koje povezuje zube i kosti. Zanimaju me ovakve poveznice u elementima i u jeziku, a onda i u filmu. Ispreplitanje, uslojavanje i višestruko eksponiranje. U procesu izrade brane zbog koje će se potopiti Gornji Kosinj u krajolik će se injektirati sedamdeset i pet tisuća tona cementa. Od njega će nastati cementna razdjelnica, od sela će postati jezero, od brda obala. Razmišljam o tom bolnom procesu injektiranja cementa u krški krajolik i mislim o svim rupama koje će popuniti, koje će nestati. Mislim o šest kilometara dugačkoj traumi pejzaža. Svi ti događaji nađu način da se natalože u nekom sedimentu stijene, tako i kamen gledam kao spomenar sa svim tim bilješkama. Ovi naši zaresci su tanki i krhki kao vlas kose i pitam se tko će ih se uopće sjećati jednog dana."
"Mala Jela sjedi i razmišlja može li se čuti kamen na kojem sjedi", misao je iz filma koji većim dijelom kao da jest i građen od onoga što kamen pripovijeda. Što kamen kaže?
"Mala Jela želi misliti, prebroditi i uspostaviti veze koje su se rastakale tijekom stoljeća nebrige, zapuštenosti i zanemarivanja Like, što je posve izbrisalo mogućnost suživota, raznolikosti i brige kako za prvog susjeda, tako i za nevidljiva bića na čijim smo tijelima izgradili svoj napredak - floru, faunu, bakterije, spore itd. Fokus filma je tako na materijalima, procesima, sedimentaciji, uslojavanju, dodiru, promatranju, sudjelovanju. Kroz te procese želim uspostaviti nove veze, drukčije interpretacije i rastvoriti determinirane uloge, želim ponuditi novu dobrodošlicu za vidljiva i nevidljiva bića. Želim misliti suživot u smislu simbioze, a ne parazitiranja, iskorištavanja i ugrožavanja životnog prostora."
Film dijelom čitam i kao posvetu Lici. Što je autorica formativno ponijela i iz Like, iz tih dana djetinjstva u Lici?
"Lika daje slobodu kretanja koja je u djetinjstvu izuzetno važna. Najopasnije što se može desiti jest da sretnete zmiju, ali nakon što prihvatite činjenicu da smo mi kod njih doma, te da jednostavno trebate pokucati prije nego što uđete, sve je u redu. Isto kako bi i kod susjeda. U odrastanju u tom krajoliku, ali i izvan institucija vrtića imala sam mogućnost da odnose i veze uspostavljam u nearanžiranim situacijama i grupacijama. Ostale su mi mnoge slike, topline, brižnosti i sigurnosti. Stvari su vrlo jasne i jednostavne kada ih tako pogledate. Mojoj baki je do zadnjeg dana njezina života bilo jasno zašto treba posaditi kupus. Neke stvari u životu su neupitne."