PREGLED FILMSKE 2019.

15 NAJBOLJIH SVJETSKIH FILMOVA 2019. GODINE U IZBORU JURICE PAVIČIĆA Naš kritičar kaže da se za samo jedan film može reći: nešto slično nije viđeno

 

1) Halle ide u rat (Woman at War)

 

Ova ekološka crna komedija redatelja Benedikta Erlingssona pretvorila se u mali hit prošlojesenske sezone festivala, osvojivši hrpu nagrada, uključujući i one u Ljubljani i Zagrebu.

“Halle ide u rat” je apsurdna komedija o pristojnoj građanki koja za dana vodi pitomi lokalni zbor, a istodobno pod krabuljom ordinira kao ekološki terorist.

Naslovna “ratnica” pritom širi kaos, a u taj su kaos usisani zboristi, policija, španjolski turist, pa i njena budistička sestra blizanka. Ono po čemu svatko pamti “Halle” je metafilmski štos na kojem počiva film. Svaki put kad se u filmu čuje muzika, u drugom se planu pojave muzičari koji je sviraju - pa bilo to i na islandskoj vrištini. Postupak koji počne kao jednokratna baza pretvara se tijekom filmu u sredstvo dramaturgije.

Možda jedini film ove godine za koji se može reći: nešto slično nisam vidio.

2) Miljenica (Favorite)

 

Stjegonoša grčkog “čudnog vala” demontirao je žanr kostimirane drame iznutra. Sve je tu - i dvorci, i halje, i političke spletke. Ali, ispod toga se krije mizantropski film o podložništvu i karijerizmu, film pun žuči i sline koji pomiče granice bizarnog i nelagodnog.

3) Priča o braku (Marriage Story)

 

Film o razvodu koji pokazuje kako pravosudni mehanizam čestite ljude pretvara u gadove. Glumci su izvanredni, no ne bi to bili da nije nevidljivog umijeća iza kamere. To je ona vrsta filma koja je naoko strašno jednostavna, ali je u toj jednostavnosti pečat majstora.

4) Dva lica zakona (Dragged Across Concrete)

Režiser Zahler je jedan od preostalih holivudskih režisera ozbiljnog žanrovskog filma - nastavljač tradicije jednog Michaela Manna. “Dva lica zakona” su u osnovi eksploatacijski film pun peripetija, pohlepe i nasilja. Ali, iza toga se krije refleksivni, sporogoreći film o starosti i gubitništvu. John Huston bi ga volio.

5) Satnik (Der Hauptmann)

 

Schwentkeov film u Hrvatsku je zakasnio, i nije dobio pažnju koju je zaslužio. A to je šteta. Jer, ova crno-bijela drama o zadnjim danima nacizma jedan je od politički najzloslutnijih i najbolje režiranih filmova godine.

6) Obiteljske veze (Shoplifters)

Kad je Kore-edin film dobio Zlatnu palmu u Cannesu, to je bilo iznenađenje. Nakon drugog gledanja mišljenja sam da je žiri bio u pravu. Kore-eda majstorski pluta između tuge, sentimentalnosti i humora, vješto potkopava svako moraliziranje i do krajnosti dovodi pitanje - što je zapravo obitelj?

7) Joker (Joker)

Nakon premijere ovaj je film popratila euforija, da bi se u Hrvatskoj ona izvrgla u val bezrazložnog hejtanja. “Joker” je uz poneke mane u nečem uspio: publici Marvela i DC-a prošvercao je tmurnu sundanceovsku dramu. Film politički pametno povezuje uspon populizma s klasnim jazom i krizom države blagostanja. Scena s malim Batmanom iza ograde je antologijska.

8) Priča o igračkama 4 (Toy Story 4)

Malo tko je očekivao da će autori iscijediti nešto novo iz četvrtog nastavka 25 godina starog serijala. Ali, iznenađenje se dogodilo. U ovogodišnjem Hollywoodu nije bilo dojmljivije akcijske heroine od jedne animirane porculanske figurice.

9) Ne zanima me ako u povijesti ostanemo zapisani kao barbari (I Do Not Care If We Go Down in History as Barbarians)

Od svih aktera rumunjskog novog vala Jude je najuzbudljiviji, jer mu je svaki film potpuno drukčiji. “Barbari” su brechtovski eksperiment, filmsko-kazališni work in progress u kojem rumunjski režiser razgolićuje povijesni revizionizam.

10) Bliski neprijatelji (Freres enemies)

Smjesa antičkog mita i policijskog krimića u imigrantskim “banlieuima”. Ima tu nešto od ranog Scorsesea, ali s puno jačom socijalnom crtom.

11) Irac (Irishman)

Teško je starog psa učiti nove trikove- a to vrijedi i za Scorsesea i za njegove junake. “Irishman” je film koji je stari čovjek snimio o starim ljudima- ljudima koji su se “rodili stari” jer su cijeli život proživjeli po nepisanom kodu zatvorenih plemena i strogih hijerarhija. Film nakon kojeg riječi “čast” i “tradicija” zvuče neukusno.

12) Hladni rat (Cold War)

Do tri četvrt, “Hladni rat” je remek-djelo. U samoj završnici Pawlikowski je ipak zbrljao film dvama nakalemljenim obratima. Šteta: jer ova crno-bijela melodrama nerijetko bljesne snagom velikog, bezvremenskog klasika.

13) Mandy (Mandy)

Ovaj stilizirani film osvete kao da je napravljen da u nekom trenutku postane kultni. Vrijeme će pokazati hoće li postati - ali, Cosmatosu treba priznati da je drukčiji. Okrutan, bizaran, crnohumoran, “Mandy” je prvi film koji sam vidio, a u koji se egzaltirana gluma Nicholasa Cagea uklopila besprijekorno.

14) Ne ostavi traga (Leave No Trace)

“Leave No Trace” je priča o čovjeku koji shrvan PTSP-om odluči odustati od civilizacije. Jedan od najljepših odnosa oca i kćeri u novijem filmu. Granik je velika majstorica američkog “indie” filma.

15) Styx (Styx)

Film o solo-jedriličarki koja naiđe na tonuću maonu s migrantima nenametljiva je alegorije odnosa Europljana spram migrantske krize. “Styx” je minimalistički film s praktički jednim likom, film u kojem je svatko bar pomalo u pravu, a stvari nisu jednostavne.

Hrvatska i regija: Lagani povratak hrvatskog filma nakon kraja šatoraške ere

Hrvatski film proteklih je godina prolazio kroz krizu uzrokovanu ideološkim nasrtajima šatoraške ere. Ta kriza svoj je vrhunac imala u 2018., koja je za hrvatski film bila teška godina - godina sa samo šest igranih dugometražnih premijera, sa samo jednim relativnim hitom, godina odsustva s najvažnijih svjetskih festivala.

Protekla 2019. bila je godina nedovoljnog, ali ipak nekakvog oporavka. U hrvatskim kinima igralo je 13 premijernih domaćih filmova, od toga 11 igranih. Ipak, treba reći da je od tih 11 filmova čak pet nastalo u off-produkciji. Najveći skok doživjela je gledanost. Čak je pet filmova prešlo gledanost od 25.000, a dva se mogu smatrati pravim hitovima: “General” (74 tisuće) i “Koja je ovo država” (57 tisuća). Povećanje gledanosti rezultat je činjenice da je u kinima bilo nekoliko komedija, te jedan dječji film. Ali, naravno, tu je gledanost potpirila i znatiželja javnosti da vidi najskuplji film novije hrvatske kinematografije - onaj Vrdoljakov. Iza tih brojki o gledanosti stoji ipak sjenka razočarenja. “General” se pretvorio u pravi fijasko, Brešanov “Koja je ovo država” ispao je blago razočarenje, a za “Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj” i “Moj dida je pao s Marsa” očekivalo se da će biti gledaniji od brojki koje su postigli - nešto ispod 30 tisuća.

Problem koji i dalje visi nad hrvatskim filmom je inozemna nevidljivost. U 2019. hrvatski su filmovi opet bili odsutni s velikih festivala, a najdalje dokle su se dobacili bili su A festivali u Pusanu i Talinnu.

Godina 2019. donijela je nastavak još jednog trenda - a to je rasap zajedničkog ex YU kino tržišta. Ove godine, u hrvatskim su kinima igrala samo dva ex YU igrana filma, oba srpska. Jedini ex YU film koji je dospio do multipleksa bio je “Taksi bluz”, no potpuno nezapaženo.

Događaj koji je bitno obilježio filmsku 2019. je zatvaranje Kina Europa, koje je već u drugom dijelu ove godine bitno osiromašilo repertoar. Pošto je očito da to kino neće raditi barem dvije ili tri godine, domaći će repertoar zadugo ostati bez manjih, festivalskih i nekomercijalnih filmova - uključujući i domaće.

1. Teret (Ognjen Glavonić, Srbija)

Film “Teret” Ognjena Glavonića nije samo najbolji srpski i najbolji hrvatski film ove godine. To je film kakav obje kinematografije nisu proizvele već neko vrijeme. Uz dlaku političkim trendovima u obje zemlje, Glavonić je snimio film o krivnji vlastite zajednice i šutljivom sudioništvu vlastitih sugrađana. Taj sugrađanin je u ovom slučaju vozač kamiona (Lučev) koji odrađuje gažu za srpsko ministarstvo obrane. Tijekom filma se ispostavi da u hladnjači prevozi leševe ubijenih Albanaca. Glavonić kroz film provlači motive partizanskih spomenika i memorabilija, sugerirajući poantu: očevi su stradavali u masovnim jamama, a njihovi sinovi sada druge ukopavaju u iste takve jame.

2. Na vodi (Goran Dević, Hrvatska)

Dokumentarac koji se bavi sudbinama Siščana koji žive na rijeci. Štošta ima tu, od baptističkog krštenja do ratnih neprijatelja koji zajedno ribare - no, iza svega kao diskretni šum zuji propast industrijskoga grada. “Na vodi” je hrvatski “Sacro GRA” i najbolji hrvatski film prikazan u 2019.

3. Dnevnik Diane Budisavljević (Dana Budisavljević, Hrvatska)

Igrano-dokumentarni film Dane Budisavljević spretno izbjegava tipične mane takvog miksa. Faktografski suh, ali ipak potresan, “Dnevnik” je razjario filoustaše ponajprije zato što se s njegovom egzaktnošću teško svađati. Zasluženi pobjednik Pule dostigao je i 26 tisuća gledatelja u kinima, što je odlično za dokumentarac.

4. Tusta (Goran Korovljev, Hrvatska)

Dokumentarac o KUD Idijotima posveta je jednom bendu, sceni grada Pule, ali i Uljaniku koji je u međuvremenu izdahnuo. Korovljev je napravio film koji je dovoljno informativan za nevježe, a dostatno brz, živ i politički drzak da zagrije fanove benda.

5. Mali (Antonio Nuić, Hrvatska)

Nuićev film stigao je u kina kao pobjednik Pule 2018., možda najslabije Pule u ovom desetljeću. Riječ je o filmu koji ima puno pripovjedačkih problema, ali su mu adut likovi oca i sina za koje niste načistu koji je od njih kvarniji i gori. “Mali” je neveselo podvlačenje crte za generacijskom bilancom.

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo