Točno prije pedeset godina, 1969., vesterni su jedini put dominirali u natjecanju za Oscara.
Nisu dobili onaj glavni, za tu sezonu izborio ga je kontroverzni “Ponoćni kauboj” Johna Schlesingera, u kojem “kauboj” nije označavao skupljača goveda nego mušku prostitutku, no takva su to bila vremena: za Oscara se natjecao “Butch Cassidy i Sundance Kid” Georgea Roya Hilla, dobio ih je četiri, ali ne i “Divlja horda” Sama Peckinpaha, koja se zadovoljila s dvije nominacije, iako je poslije postala jedan od najutjecajnijih filmova svih vremena.
Bilo je to doba kad su mjuzikli, pa čak i oni koji su podbacili u kinima (npr. “Hello, Dolly” s Barbrom Streisand i Louisom Armstrongom) obasipani nominacijama za Oscare, međutim, ne i “Divlja horda”. Ipak, već i sama činjenica da se Peckinpahovo remek-djelo probilo u širi krug filmova koji su pretendirali za tu nagradu, doimala se revolucionarno. Povijesna romansa “Anna od tisuću dana” u kojoj je Richard Burton glumio Henrika VIII. a Genevieve Bujold zlosretnu Annu Boleyn, danas je manje-više zaboravljena, međutim, tada je dobila deset nominacija za Oscara, no vestern Sergia Leonea “Bilo jednom na Divljem zapadu” nijedan.
Špageti-vesterne još nisu uzimali ozbiljno, a presudila je i činjenica da je distributer Paramount znatno skratio film, čak za 25 minuta. Europske verzije su bile dulje, ali one prave počele su iskrsavati tek s pojavom DVD-a.
Poseban izuzetak
Vesterni su razmjerno rijetko konkurirali za Oscare jer su ih smatrali B-filmovima za zabavu manje zahtjevne publike. Kad bi pokazali ambicije, kako političke tako i društvene i povijesne, kao “Cimarron” (1931.), “Dvoboj na suncu” (1946.), “Točno u podne” (1952.),”Shane” (1953.), “Prijateljsko uvjeravanje” (1956.), “Alamo” (1960.) i “Kako je osvojen Divlji zapad” (1962.), glasači Američke akademije počeli bi ih uzimati ozbiljno. “Cimarron” je pritom prvi vestern koji je osvojio glavnog Oscara, da bi se na sljedeći takav pothvat moralo čekati desetljećima.
Poseban je izuzetak “Poštanska kočija” Johna Forda (1939.), koja je bila čisti žanrovski film, ali je kvaliteta izrade bila vrhunska, što je honorirano sa sedam nominacija (dvije potvrđene). Zato su Fordovi “Tragači” (1956.), prema mišljenju mnogih, najbolji vestern svih vremena, ignorirani i ostali su bez ijedne nominacije. Slično kao i “Rio Bravo” Howarda Hawksa (1959.), miljenik filmofila najrazličitijih generacija, no zato je redateljeva “Crvena rijeka” (1948.), puno spektakularnijeg zamaha, ipak dobila dvije.
U žanru vesterna morali ste napraviti nekakav iskorak da vas zapaze. Anthony Mann, najvažniji redatelj tog žanra pedesetih (“Daleka zemlja”, “Čovjek iz Laramiea”, “Čovjek sa Zapada” i dr.), nominiran je samo za scenarij filma “Winchester ‘73”, a tek kad je snimio novu verziju vestern-spektakla “Cimarron” (1960.), udijelili su mu dvije nominacije.
Zato je i ta 1969. bila tako neobična. Počelo je vrlo neočekivano, najprije se u ljeto te godine pojavio vestern “Čovjek zvan hrabrost”, ekranizacija i u nas prevedenog romana Charlesa Portisa, u režiji veterana Henryja Hathawaya, koji se često ogledao u tom žanru, ali i u koječemu drugom: njegov “Peter Ibbetson” (1935.) bio je omiljeni film francuskih nadrealista, a “Nijagara” (1953.) je promovirala Marilyn Monroe kao pop art ikonu, što mora da je itekako inspiriralo mladog Andyja Warhola.
Njegov najnoviji film odmah je privukao pozornost jer se u njemu glavni glumac John Wayne transformirao: nosio je povez preko oka, teturao pijan, ali kad je trebalo, pretvarao se u super revolveraša i u izravnom dvoboju na konjima pobio četvoricu izazivača. Wayne tada nije bio omiljen u holivudskim liberalnim krugovima, godinu ranije bio je jedan od redatelja i glavni glumac “Zelenih beretki”, akcijskog spektakla koji je zagovarao rat u Vijetnamu, bio je istaknuta ličnost američke desnice, međutim, već se tada govorkalo da bi mu uloga saveznog šerifa Roostera Cogburna mogla osigurati prvog Oscara. Nije to bila mala stvar, ali se ipak zaboravljalo na udio samog Hathawaya, koji je najavio novi, realistični vestern.
U prvoj velikoj sceni prikazano je vješanje u gradiću na Divljem zapadu, okupilo se puno ljudi kao da je u pitanju zabavna priredba, i dok se u pozadini vide djeca na ljuljačkama, u prvom planu su trojica osuđenih na smrt kojima upravo navlače crne kapuljače. Neugodna je i scena u kojoj Cogburn i njegov pomoćnik, teksaški rendžer La Beef (odličan glumački debi country zvijezde Glena Campbella), pokušavaju od dvojice uhvaćenih bandita (jednoga glumi Dennis Hopper; iste godine režirao je prijelomne “Gole u sedlu”) doznati gdje je ubojica kojeg traže. Bandit koga igra Hopper u iskušenju je da im to otkrije, ali mu onaj drugi nožem odsiječe dva prsta na ruci.
Tako žestoko nasilje nije baš bilo uobičajeno, pogotovo ne u vesternima. U filmu važnu ulogu igra i Robert Duvall, tada već afirmirani karakterni glumac, kao i Jeff Corey, renomirani učitelj glume. Hathaway je osobito pazio na pejzaže, žute pašnjake i šume pokrivene jesenskim lišćem, da bi priču zaokružio snijegom. Sjajno ostvarenje, ništa slabije od nove verzije braće Coen iz 2010., koja je dobila deset nominacija za Oscara, iako nijednu nije potvrdila. Ovdje se bar John Wayne zakitio potpuno zasluženo nagradom za najbolju mušku ulogu, a nominirana je i pjesma Elmera Bernsteina i Dona Blacka, istina, manje dojmljiva od vrlo efektnog Bernsteinova “soundtracka”.
U to se doba u američkim kinima već prikazivala “Divlja horda”, koja je izazvala priličnu pozornost dotad neviđenim scenama nasilja. U završnici petorica bandita (William Holden, Ernest Borgnine, Edmund O’Brien, Warren Oates i Ben Johnson) pobije barem stotinu meksičkih vojnika, ima tu još štošta, rezanja vratova i koječega drugog, a sve je dočarano vrlo realistički, s puno liptanja krvi, tako da je čak i okorjele poklonike žanra pomalo zbunio takav pokolj. Kako onda ne bi glasače Američke akademije koji su filmu ipak udijelili nominaciju za najbolji scenarij (Peckinpah i Walon Green) i glazbu (Jerry Fielding), iako je toga trebalo biti neusporedivo više.
Svaka čast provokativnosti i sentimentalnosti “Ponoćnog kauboja”, no “Divlja horda” neusporedivo je bolje ostvarenje. Dostatno je vidjeti prilog o snimanju filma koji možete naći na nekim DVD-ima, realiziran na crno-bijeloj 16 mm vrpci: dok gledate Peckinpaha kako komandira raštrkanim glumcima, čini vam se da će se to izroditi u nekakvu katastrofu, no kad poslije istu scenu vidite na filmu, svjesni ste da redatelj ima viziju koja je zapravo genijalna.
Peckinpah je počeo karijeru na televiziji, prvi važan film “Pucnji poslijepodne” dočekan je panegiricima u Europi (pa i kod naših “hičkokovaca”), u Americi su bili nešto suzdržaniji, dok mu je visokobudžetni vestern “Sierra Chariba” odnosno “Major Dundee” skraćen za 12 minuta za američko tržište (u našim smo kinima gledali originalnu verziju). Ni “Divlja horda” nije prošla bolje (i opet su domaći distributeri bili pošteniji od američkih), ali je priča bila toliko sugestivna da joj rezovi nisu naškodili.
Osim toga, film se vrlo vješto poigravao tadašnjim senzibilitetom publike naklonjene odmetnicima i autsajderima, nesklonoj bilo kakvoj vrsti establishmenta, tako da junaci, kad pobiju sve što se kreće, a i sami stradaju, u završnim kadrovima odlaze u legendu. Utjecaj špageti-vesterna i više je nego očit, kao i modernog sagledavanja povijesti: ima tu mitraljeza, govori se o zrakoplovima, a pljačka vlaka zasigurno je najuzbudljivija u povijesti kinematografije.
U jesen je stigao “Butch Cassidy i Sundance Kid” i ostvario golem uspjeh: bruto zarada u američkim kinima iznosila je više od 100 milijuna dolara (budžet jedva 6 milijuna). Iako na top-listi najboljih vesterna koju je sastavio Američki filmski institut film zauzima sedmo mjesto (“Divlja horda” je šesta, a “Tragači” prvi), to je zabavno djelce koje će se dopasti gledateljima koji nisu poklonici tog žanra. Što li je sve u njega strpano? Nijemi filmovi, monokromne zaustavljene fotografije, glazba Burta Bacharacha koja bi više odgovarala romantičnim filmovima Claudea Leloucha, sekvenca u kojoj Paul Newman vozi Katharine Ross na biciklu, a na soundtracku odjekuje pjesma B. J. Thomasa “Raindrops Keep Falling on My Head” i još koješta.
Publici su se jako sviđale te inovacije, ali u podtekstu je bilo i tada vrlo pomodne paranoje. Nakon jedne pljačke vlaka, glavne junake (Paul Newman i Robert Redford etablirali su se kao karizmatični filmski dvojac) počnu progoniti šestorica uvježbanih tragača, tako da im njih dvojica jedva umaknu i svoje operacije presele u Boliviju. “Who Are Those Guys?” rečenica je koja je i u nas ušla u upotrebu, čak i među onima koji su slabo znali engleski. Tko su bili ti momci? Naravno, predstavnici establishmenta, koje je mrzio svaki šezdesetosmaš.
Neponovljivi trenutak
Georgeu Roy Hillu to je bio prvi vestern u karijeri, zato se valjda tako neobuzdano poigravao konvencijama, što je bilo u duhu novog američkog filma koji se upravo rađao. Nominiran je za Oscara, a dobio ga je tek 1974. za “Žaoku”, retro krimi komediju, koja je opet sparila Newmana i Redforda i zapravo bila inferiorna njegovu slavnom vesternu.
Godina 1969. više se nikad nije ponovila, ponajviše stoga što je počelo razdoblje naturalističkog anti vesterna (najbolji primjer je “McCabe i gospođa Miller” iz 1971. - u našim kinima “Kockar i bludnica” - prvaka modernističkog filma Roberta Altmana), koji je sustavno razarao klasični vestern, tako da nisu bile bez osnova glasine da je vestern zapravo mrtav.
Bilo je pokušaja da ga uskrise, Clint Eastwood je zanimljivo spajao novi i stari vestern (“Nepoznati zaštitnik”, “Odmetnik Josey Wales”, “Bljedoliki jahač”), Lawrence Kasdan snimio je 1985. visokobudžetni izdanak tog žanra “Silverado”, koji nije ostvario profit, i taman kad je proglašena smrt vesterna, Kevin Costner dobio je glavnog Oscara za “Ples s vukovima” (1990.), a Eastwood dvije godine kasnije za “Nepomirljive” i čak se probio na top-listu najboljih filmova desetljeća. Ipak, bile su to iznimke koje potvrđuju pravilo, pa se velike holivudske kompanije više nisu usuđivale ulagati novac u taj žanr.
Obrasci vesterna danas su ionako sveprisutni, ponajviše u ZF spektaklima, pustolovnim i akcijskim filmovima, a u čistom obliku njeguje ih samo američka nezavisna kinematografija, kako u mikrobudžetnom, tako i u srednjobudžetnom izdanju. Godina 1969. je daleko iza nas, vjerojatno se više nikad neće ponoviti i s time se jednostavno treba pomiriti.