ANTONIO NUIĆ

'AKO PODNOSIŠ BATINE I KRITIKE, TADA JE POSAO FILMAŠA NAJBOLJI NA SVIJETU' Osebujni redatelj i scenarist o filmskim festivalima, počecima, HAVC-u...

    AUTOR:
    • Vid Barić

  • OBJAVLJENO:
  • 25.08.2018. u 21:06

Zagreb, 110718.
Varsavska ulica - Cvjetni trg.
Antonio Nuic, filmski redatelj.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / Cropix

Antonio Nuić

 

 

S redateljem i scenaristom Antoniom Nuićem, tvorcem fantastičnog “Kenjca” (2009.), višestrukog pulskog pobjednika “Sve džaba” (2006.) i zapaženog filma “Život je truba” (2015.) - s kojim se donekle odmaknuo od svojega stvaralaštva te približio mejnstrimu - razgovarali smo nekoliko tjedana iza Pulskog filmskog festivala. Jasno, naša prva tema je njegov posljednji film “Mali”, koji je u Puli nagrađen Zlatnom arenom za najbolji film. Nuić je u Puli imao najviše razloga za slavlje, uz redatelje i produkcijske ekipe filmova “Osmi povjerenik” te “Comic Sans”. Sjajan, ležeran film Nevija Marasovića, prepun dovitljivih dijaloga, osvojio je simpatije publike koja ga je nagradila Zlatnim vratima Pule, dok je “Osmi povjerenik” Ivana Salaja, po romanu Renata Baretića, također uzeo niz Arena u različitim kategorijama. No, koliko su nagrade važne za film i što one znače redateljima?

Predaje režiju

- Iskreno, ja bih svim festivalima predložio ukidanje nagrada. Bio sam član žirija nekoliko puta i nije zahvalna pozicija uspoređivati djela, filmove koji nemaju nikakvu potrebu ni želju biti uspoređivani. Ti sportski, natjecateljski kriteriji su neprimjereni za umjetnička djela. Filmovi se rade za ljude koji ih gledaju, njihova reakcija je jedina bitna, je li im taj film nešto znači ili ne, hoće li će ga poželjeti pogledati još jednom, hoće li će ga poželjeti pogledati za deset ili dvadeset godina, hoće li će ljudi mlađi od filma gledati taj film… Sud vremena je jedini relevantan sud, pa kako bi rekao onaj zen učitelj: ‘Vidjet ćemo’ - govori redatelj koji je potekao iz zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti, gdje danas i predaje kao docent na Odsjeku filmske režije, a s filmom “Kenjac”, u kojemu je igrao pokojni Nebojša Glogovac, bio je i hrvatski kandidat za Oscara.

Studentska ekipa

Njegov posljednji film “Mali” je, zapravo, mračna krimi-drama s likovima s margine kao glavnim protagonistima i svojevrsni treći dio serijala koji se naslanja na njegov studentski film “Vratite im Dinamo”, kao i na njegov dio iz dugometražnog omnibus filma “Seks, piće i krvoproliće” (2004.), koji je režirao u suradnji s Borisom T. Matićem i Zvonimirom Jurićem. Nuić tako pokazuje linklejterovsku tendenciju da se vraća likovima i glumcima koje je razvijao te s kojima je radio desetljećima ranije. Što misli dalje s tim?

- Na toj studentskoj vježbi jako sam puno naučio, dugo smo se družili i puno probavali prije snimanja. Franjo, Rakan, Boki, Kečo i ja. Shvatio sam poziciju glumca u cijelom procesu, što su njihove brige, što im smeta, što ih zbunjuje… Zajedno smo učili i učeći smo stvorili likove koje smo zavoljeli, i zato im se rado vraćamo. Mali nije kraj tih likova, Mali je njihov novi početak - pojašnjava redatelj koji je sve svoje cjelovečernje filmove sam i napisao. Vidi li se u drugoj vrsti filmske suradnje, gdje režira film kojega je netko drugi napisao, i obrnuto?

 

Sitni kriminalac

- Trenutačno sam uključen u razvoj jednog filma za djecu koji nisam ja pisao. Volim čitati što drugi pišu, dobar scenarij mi je uvijek interesantan, potiče me na razmišljanje kako se sve to da napraviti, tako da činjenica da sam sve filmove dosad radio po svojim scenarijima nije posljedica neke moje čvrste odluke da je to način na koji radim, nego je eto tako ispalo, kod nas nema puno ljudi koji pišu scenarije - ističe Nuić.

Ulogu “Malog” s nevjerojatnom lakoćom je iznio dvanaestogodišnji Vito Dijak, sin Franje Dijaka, koji u filmu igra njegova oca Frenkija, sitnog kriminalca koji je proveo četiri godine u zatvoru zbog dilanja droge, a sada se svim silama trudi da zadrži svog Malog, svog sina. Kako je došlo do ove neobičnosti, da otac i sin glume oca i sina?

- Pisao sam scenarij s idejom da Vito igra Malog. Da je vrlo sposoban glumac, Vito me je uvjerio kad je imao tri godine, tako da u njegov talent nisam sumnjao, bilo je samo pitanje hoće li pristati. Pročitao je scenarij i rekao je da. Činjenica da su Franjo i Vito otac i sin vidi se u svakom kadru, vidi se u svakom njihovom pokretu, načinu govora, načinu na koji stoje i postoje jedan kraj drugoga i mislim da je to puno dalo filmu. Vito intuitivno barata nekim finesama glumačkog zanata, a njegova disciplina i pripremljenost su na razini bilo kojeg filmskog profesionalca - obrazlaže redatelj koji je bio prilično glasan i aktivan unutar inicijative Puk’o nam je film, angažirane oko očuvanja nezavisnosti HAVC-a. Jeste li danas zadovoljan stanjem u toj instituciji?

- Puno ljudi koji su tamo radili su otišli, tako da je trenutačno, koliko mi je poznato, HAVC u procesu kadrovskog popunjavanja. Kakvo je stanje u samoj instituciji nije mi poznato, ali sredstva koja se odobravaju filmovima manja su za 25 posto i broj filmova koji se odobrava je manji. Ne znam kojim dijelom bih trebao biti zadovoljan? - pita se Antonio Nuić, koji je uvjeren kako hrvatski filmaši mogu još mnogo pokazati. S druge strane, film i nije najjednostavniji tip umjetničke aktivnosti. Je li danas lakše snimiti film nego kada je on počinjao?

Promo

Scena iz filma 'Mali' Antonija Nuića

 

- Tehnološki je malo lakše i u kakvom god stanju bio HAVC, bolji je i sređeniji sustav od onog u kojem sam ja počinjao. Kinematografija nije jednostavna djelatnost, pretprodukcija, produkcija, postprodukcija pa plasman i distribucija, to su sve faze kroz koje film treba jaku strukturnu podršku, a imati usustavljene sve te procese, to je velik posao, to je kinematografija. HAVC je početak procesa stvaranja moderne hrvatske kinematografije, a u tom HAVC-u su golemi posao napravili Albert Kapović i Hrvoje Hribar sa svojim suradnicima. Imamo izrazito talentirane mlade redatelje, glumce, pisce, snimatelje, montažere - oni trebaju strukturiranu djelatnost kako bi mogli pružiti najbolje. A mogu puno, mogu jako puno, mogu nas proslaviti na svjetskoj razini - uvjeren je redatelj kojega smo upitali i čiji ga umjetnički rad u lokalnom kontekstu intrigira.

Rana buđenja

- Mogao bih nabrojati dosta imena, ali izdvojit ću Matu Matišića. Čovjek piše drame, scenarije, svira sve što se da svirati… Ja ne znam osobu s više talenata - odgovorio je Nuić čiji je posljednji film “Mali” kratko nakon Pule prikazan i na Sarajevo film festivalu gdje je, kaže, dobio odlične kritike i reakcije publike.

A što bi poručio mladim i nadobudnim filmašima koji su tek počeli rad na svojem prvom filmu ili scenariju?

- Da je to posao za ljude koji nemaju problem s neizvjesnošću, financijskom nestabilnošću, za ljude koji mogu podnijeti batine i kritike publike, kao i zainteresirane i nezainteresirane javnosti. Ako s tim nemate problema i ako nemate problema s ranim buđenjem, onda ćete uživati jer nema boljeg posla na svijetu - završio je Antonio Nuić.

Izdvajamo