'HRVATSKA ZA PET'

ČADEŽ O HRT-ovom VETERANU: Još od kraja 90-tih progoni nas svojim 'nazalnim' razgovornim emisijama, neobično pretencioznima već po naslovu...

Zagreb, 040516.
Hrvatsko katolicko sveuciliste, Ilica 242.
U organizaciji Odjela za komunikologiju na Hrvatskom katolickom sveucilistu odrzao se okrugli stol Komunikacija i milosrdje: izazov za hrvatski medijski prostor.
Na fotografiji: Branimir Bilic, Hrvatska radiotelevizija.
Foto: Damir Krajac / CROPIX
Damir Krajac / HANZA MEDIA

Branimir Bilić

 

Branimir Bilić, Zlatno pero HND-a, Hrvatskoj televiziji, odnosno Televiziji Zagreb, priključio se još 1982. Matična kuća lani mu je, u povodu 35. obljetnice priključenja, dodijelila Nagradu za životno djelo Ivan Šibl.

Njegova izvješća s Kosova potkraj 80-ih bijahu dramatična, bijaše zarazan i njegov optimizam naspram političara u prvim TV sučeljavanjima predizbornim početkom 90-ih i poslije. Vjerodostojno odjekivaše njegov ozbiljno-dostojanstveno-zapomažući ton reportažama što ih je pravio za Domovinskog rata. Taj emfatičan, ponešto nasitno intoniran, apokaliptičan a blago nazalan glas Branimira Bilića napustio nije nikad.

A ubrzo poslije svih tih početnih uzbuđenja i uzleta Bilić se učahurio u televizijskom eteru na poziciju urednika samome sebi, maloga vođe u velikom studiju, koji će se iz te čahure presvući u reporterskog leptira još jedino ako mu dođe Sveti Otac u Zagreb.

Bilo kako bilo, još od kraja devedesetih godina prošloga stoljeća Bilić nas progoni svojim “nazalnim” razgovornim emisijama, neobično pretencioznima već po naslovu: “Misli 21. stoljeća”, “Znakovi vremena”, “Lice nacije”, “Glas za čovjeka”.

Sve te misli, znakovi, lica i glasovi egzistirahu kao općenita, prazna naklapanja - ali o bilo čemu ozbiljnom. Tko ne vjeruje, neka prelista Bilićeve knjige, gdje im je sadržaj preslikan, a te se knjige zovu “TV intervju”, “Misli 21. stoljeća”, “Treća Hrvatska”…

Zapelo je jedino bilo na “Pulsu Hrvatske”, godine 2012., koji mu je ukinut budući da se Bilićev avanturistički duh odjednom bio razbudio toliko da je optužio čelništvo matične kuće da gaji osobitu pokornost spram Vlade i osobito predsjednika… Umalo je otkaz dobio, a za sličan je grijeh bio potkazao prvu kolegicu do sebe, čim je pak zasjela “njegova” Vlada i predsjednica…

Ali sada je sve za pet. Pasale su nevere i burini, mirna se presijava pučina. Iza Bilića su i pobude i nagrade, preostalo mu jedino da uživa u vrhuncu svoje televizijske karijere, u najboljim godinama, i u najboljemu društvu.

Tako je koncipirana i tako izgrađena i ova njegova smiraj-emisijica. Sve je u njoj posloženo suprotno onome za što se Bilić, do 2016., tvrdio da zalaže: neobjektivna je, sadrži elemente reklamiranja, pravi cirkus od ozbiljnih tema, informaciju nudi kao zabavu, uspjeh kao mjeru svega.

Dakle, Biliću nije neugodno da svoje goste krsti isključivo non plus ultra. Ne mogu u njegov studio nego zbilja najbolji. A tko ocjenjuje da su najbolji? Dakako - Branimir Bilić. Ali u ime kakve neodređene većine nas. Onako, ispod žita…

Cijelom tom rabotom postaje kontraproduktivan jer svaka čast njegovim gostima, ali tko bi se među njima usudio kazati u kameru: “Dobar dan, ja sam Ivan Enjigi, najbolji vinar u Hrvatskoj”. Ili: “Bok, ljudi, ja sam Sandro Chiavalon, najbolji maslinar u Hrvatskoj”. A tek: “Hej, lege, ja sam Marko Spajić, moja sestra Josipa i ja najvrsniji smo proizvođači kulena u Slavoniji…”

Ukratko, o Biliću je to emisija, kakvi božji maslinari…

Izdvajamo