NEOBIČNO DJELO TERRYJA GILLIAMA

ČOVJEK KOJI JE UBIO DON QUIJOTEA Kako je filmski kritičar Jutarnjeg sam samcat u kinodvorani gledao spektakl koji je nastajao 25 godina

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 06.12.2018. u 15:10

 

Bilo bi dobro da prije filma Terryja Gilliama, koga i danas pamte po “Brazilu”, “Kralju ribara” i “12 majmuna”, pogledate dokumentarac “Izgubljen u La Manchi”. U njemu se iscrpno pokazuje kako je redatelj prvi put pokušao snimiti “Čovjeka koji je ubio Don Quijotea” 2000. godine, i to u Španjolskoj, Amerika je otpala jer je bila preskupa, a i budžet od 40 milijuna dolara zahvaljujući promjeni lokacije smanjen je na 32 milijuna. Gilliam je našao idealnog Don Quijotea u francuskom glumcu Jeanu Rochefortu, taj je za sedam mjeseci uspio naučiti engleski, a bio je i izvrstan konjanik, što se činilo idealnim za tu ulogu.

Već tada je redatelj smislio koncept, nadahnut Twainovim “Jenkijem na dvoru kralja Arthura”, da mladi štancer reklama putuje kroz vrijeme i završi u Španjolskoj Quijoteova doba: njega je pristao glumiti Johnny Depp, koji se s Gilliamom sprijateljio na snimanju kultnog filma “Strah i prezir u Las Vegasu”. Sve što je moglo poći po zlu pošlo je. Rochefort više nije mogao jahati zbog bolova u kičmi, oluja je uništila set i dio opreme, a nakon što je snimanje prekinuto, osiguranje je zaplijenilo scenarij.

Dokumentarac je dospio u kina 2002. i činio se nadgrobnim spomenikom projektu o koji se krajem pedesetih okrznuo i Orson Welles. Gilliam se, međutim, nije predavao, ipak je prije toga čitavo desetljeće sanjario o njemu, i nakon svakog novog filma izjavljivao da je “Čovjek koji je ubio Don Quijotea” njegov naredni rad.

U međuvremenu su se mijenjale glumačke postave, John Hurt je bio vrlo blizu tome da zaigra tu ulogu, ali je također umro, da bi Gilliam u međuvremenu prepolovio budžet, oslonio se na svog nekadašnjeg glumaca Jonathana Prycea (glavna uloga u “Brazilu”) i novu holivudsku zvijezdu Adama Drivera, te snimio film u Portugalu.

Je li se isplatilo toliko čekati? Kako se uzme. Scenarij je u međuvremenu poprilično dorađivan, ali kad pogledate snimljene kadrove iz dokumentarca “Izgubljen u La Manchi”, oni vam se čine nekako dojmljivijim. Ipak, filmom se provlači grozničavost neosporno velikog redatelja, koja je zamjetna i u njegovom najslabijem ostvarenju, ZF fantaziji “Nulta teorema” snimljenoj u Rumunjskoj. Već radi toga isplati se posvetiti nešto preko dva sata spektaklu koji je nastajao punih 25 godina.

Gilliamov film samo je inspiriran “Don Quijotteom”. Središnji lik zapravo je reklamni maher Toby (Driver) koji je upoznao španjolskog obućara sličnog Don Quijoteu (Pryce), dok je prije deset godina snimao na tim lokacijama svoj studentski film. Realizam i fikcija neprestano se miješaju, ne zna se tko više mašta, Toby ili njegov Don Quijote, a da je to ipak suvremena priča vidi se po likovima ruskih mafijaša i surovih biznismena.

 

Daleko je to od cjelovitog ostvarenja, ali film ipak gledate sa zanimanjem, no samo ukoliko ste manijak za tako neobičnim ostvarenjima: uostalom, običnu publiku nije tako lako prevariti, jer sam na večernjoj projekciji u zagrebačkom Branimir centru sjedio sam samcat u praznoj dvorani.

Gilliam je vjerojatno zadovoljan, film mu je prikazan izvan konkurencije u službenom programu Cannesa, međutim, je li se sav taj trud isplatio? Ja ipak žalim što ona verzija iz 2000. nije nikad završena, jer bi zasigurno bila superiornija ovoj.

Izdvajamo