Kako bi izgledala “Crna misa” da ju je režirao Martin Scorsese? Svakako puno eksplozivnije. Neizbježna usporedba su filmovi “Dobri momci” i “Casino”: u njima je svijet kriminala napučen momcima koji se žele na brzinu obogatiti i nije im teško zbog toga nekoga ustrijeliti, ali i patološkim tipovima koji uživaju u ponižavanju drugih, mučenju i ubijanju. Redatelju je to prilika za vizualno efektne, dugačke sekvence ispunjene neugodom, kakvih baš nema u “Crnoj misi”.
U odnosu na Scorseseove radove, ovo je puno odmjereniji film, međutim, njegovi su protagonisti još ekscentričniji. Glavni junak James “Whitey” Bulger ( Johnny Depp) duhovni je srodnik likova kakve su igrali Robert De Niro i Joe Pesci kod Scorsesea, on ne ubija zato što je na to prinuđen, uživa u tome, a još se više voli poigravati ljudima koji ga se očito plaše.
Zašto je takav? Pa njegov brat William ( Benedict Cumberbatch) dogurao je do senatora i očito ne želi imati ništa s Whiteyjevim poslovima, iako krvno srodstvo ne dovodi u pitanje. Je li sve pošlo po zlu kad se Whiteyju teško razbolio sinčić, a njegova partnerica je inzistirala da ga skinu s aparata za umjetno održavanje? Ne mora biti, Whitey je već i ranije odabrao svoj poziv, a smrt djeteta samo je pojačala njegovu mizantropiju.
FBI agent John Connolly ( Joel Edgerton) svakako je najgluplji lik u filmu. On je odrastao u istom kvartu u Bostonu kao i Whitey, sve je to škvadra irskog podrijetla, i uvjeren je da po toj liniji može nagovoriti kriminalca da surađuje s FBI-em. Whitey nema zapravo ništa protiv, njegov glavni konkurent u južnom dijelu grada je talijanska mafija i rado će potkazati njezine pripadnike. Connollyjevi šefovi isprva su zadovoljni, procesa protiv kriminala sve je više, no problem je što Whitey postaje upravo bezočan u razgranavanju svoga carstva, a njegova “veza” sve naivnije želi učvrstiti nekadašnje prijateljstvo, čak ga poziva i na obiteljska druženja i krajnje naivno od njega prima mito. Budući da je FBI puno kompleksnija organizacija no što Connolly u prvi mah pretpostavlja, na prvoj provjeri sa strane ugrožena je i njegova karijera.
Fascinantno je da je priča “Crne mise” krajnje autentična, dakako, uz poneku slobodnu preradu u scenariju (uostalom, producenti serije “Crna lista” oblikovali su lik ultra kriminalca koga igra James Spader upravo po Bulgeru), i dok se po tko zna koji put uvjeravate da je život puno nevjerojatniji od fikcije, zasigurno vam neće biti dosadno.
Scotta Coopera dosad smo znali po filmovima manjeg opsega (najbolji mu je bio prvijenac “Ludo srce” za koji je Jeff Bridges nagrađen Oscarom), a ovo mu je prva velika produkcija. Sugestivno je evocirao razdoblje (dio radnje odigrava se sredinom 70-ih, drugi sredinom 80-ih), no dramskom orkestriranju štošta bi se moglo prigovoriti. Interpretacija Johnnyja Deppa odasvud je pozdravljena kao njegov povratak među ozbiljne glumce, međutim, koliko god mu je maska efektna, reklo bi se da njegov nastup umrtvljuje film. Partneri su mu izvrsni (jedino je čudno kako je Cumberbatch pristao na prilično nezahtjevnu ulogu Whiteyjevog brata), ali nema tu žestokog pulsiranja koje vas zadivljuje u Scorseseovim gangsterskim filmovima. Nije to sve skupa loše, međutim, konačni rezultat mogao je biti puno impresivniji.