UVAŽAVANJE RAZLIČITOSTI

CRNA OVCA BISTRIČKA Život ateistice odrasle u marijanskom svetištu (koja je u međuvremenu emigrirala u Njemačku)

Kadar iz filma 'Crna ovca Bistrička'

 

“Crna ovca Bistrička”, dokumentarac koautorica Kristine Baticeli i Višnje Skorin priča je o (ne)mogućnosti dijaloga vjernika i nevjernika. Baticeli je odrasla u Mariji Bistrici, poznatom marijanskom svetištu, u atmosferi i retorici katoličanstva, okružena gotovo bez izuzetka, isključivo, vjernicima.

Ateistici u takvu okruženju nije lako niti - iskazati svoj ateizam, i to traži emocionalnu energiju i hrabrost. Većina vjernika s kojima je razgovarala imala je teškoća shvatiti je ozbiljno. Gledali su je, kaže, “kao zalutalu ovcu koja pokušava pronaći svoj put”. Roditeljima reći ono što je o sebi davno spoznala, da je ateistica možda je, u tom njezinom kontekstu, jednako teško kao velikom broju pred roditeljima izgovoriti da su homoseksualne orijentacije. Protagonistica se boji odbijanja, boji se da će biti “najmanje voljena od troje djece u obitelji”. U filmu pratimo i njezine razgovore sa sestrom, bratom, dečkom, prijateljima, frizerkom… Svi su vjernici i svatko od njih se, barem na trenutak, ponada da će je “vratiti na pravi put”.

Novi je izazov bio brak nje, ateistice, i dečka joj katolika, morala je odlučiti hoće li se, onako kako on to priželjkuje, pristati vjenčati u crkvi ili će ostati pri svojim uvjerenjima.

Autentičan osjećaj

“Prvo, zanimalo me zašto svi u mojoj okolini vjeruju u Boga a ja ne. Odrasla sam u Mariji Bistrici, a ne vjerujem u Boga. Primila sam sakramente, išla na mise, molila se, ali se to nekako nije na mene primilo. Prije otprilike dvije godine spomenula sam to Višnji Skorin i onda smo postupno krenule snimati film”, kaže Baticeli. Bio je izazov reći roditeljima da u Boga - ne vjeruje. Ne ide “u glavu”, ulazi u razgovor s njima o tome hipotetičkim pitanjem:

“Što ako ne vjerujem u Boga?”. Njima treba vrijeme da shvate da je njezin osjećaj autentičan, da nije stvar trenutka i da se neće lako promijeniti. Ispočetka su se nadali da je to tek faza u duhovnom sazrijevanju njihove kćeri.

 

Osobna je to priča, kamera u njoj bilježi nelake momente. Što joj je bilo najteže pri snimanju ovog filma?

“S vremenom, kako smo više i više razgovarali o vjeri, i baš izlizali tu temu, kad su moji bližnji shvatili da stvarno mislim ozbiljno te da vjera u Boga meni uopće nije na listi prioriteta u mom životu, postalo je teško. Jer vjerovanje u Boga je za njih jako bitno u životu. Nešto sveto. I onda, najednom, bližnjima kažem da mi vjera ne predstavlja ništa posebno. Da ne vjerujem u to što je zapravo njima nit vodilja. Odrastam u religioznoj obitelji a to odbacim. Na neki način sam se osjećala kao da sam ih iznevjerila i razočarala.”

Odlazak u Njemačku

Koliko je taj film promijenio dinamiku između nje i obitelji, prijatelja vjernika? “Na neki način film je promijenio naš odnos. Nabolje. Nakon puno razgovora sad se još više razumijemo i više prihvaćamo jedni druge, iako se ne slažemo u našim pogledima na svijet. Na kraju, ljudi koji su meni bitni me podržavaju.”

Je li je film osobno osnažio i kako? “Trebamo više dijaloga. Bez obzira na to koliko bolne i teške bile teme, o tome treba razgovarati. To što ja ne vjerujem u Boga, a moj dečko ili netko od mojih bližnjih vjeruje ne predstavlja nam nikakvu prepreku u našem odnosu i već smo zaključili ovu temu. Mislim da smo poslali jednu lijepu poruku o međusobnom prihvaćanju katolika i ateista, o uvažavanju različitosti.”

U međuvremenu s dečkom je emigrirala u Njemačku. “Oduvijek sam željela živjeti negdje izvan Hrvatske i vidjeti kako neke stvari funkcioniraju u drugim državama. Igrom slučaja, živjela sam pola godine u Austriji, a sad sam već više od pola godine u Njemačkoj. Trenutno radim za jednu sportsku tvrtku kao Sport Leader za fitness, osim toga za njih radim i edukacijske te promo filmove.”

Izdvajamo