INTERVJU

DALIBOR MATANIĆ 'Nema napretka za Hrvatsku dok svi ne priznaju da je NDH bilo najmračnije, gubitničko doba'

    AUTOR:
    • Davor Špišić

  • OBJAVLJENO:
  • 04.10.2018. u 12:28

Zagreb, 250918.
Kalinovica.
Filmski redatelj Dalibor Matanic.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX

“Dosta iz filma crpim u kazalište, ali isto tako iz kazališta u film. Kazalište daje tu predivnu ogoljenost igre ‘1 na 1’ s glumcima, a uvijek kažem kako su mi glumci jedino i glavno oružje u mom pozivu”, objašnjava redatelj Dalibor Matanić svoje sve češće teatarske egzile.

Najrecentniji se dogodio u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru gdje mu je upravo izašla premijera “Sumraka bogova” prema kultnom filmu Luchina Viscontija. “Riječ je o sjajno organiziranom kazalištu koje drugačije postavlja igru nego neke naše kuće koje često odu u provincijalnost i malograđanštinu”, ushićeno rezimira Matanić. U našem je fokusu i zbog starta druge sezone razornih “Novina”, prema scenariju Ivice Đikića, u koprodukciji Drugog plana i HRT-a.

 Sjećate li se prvog gledanja Viscontijevog filma? Odmah vas je pomeo, ili...?

- Meni je gledanje Viscontijevog filma bilo zabavno prvenstveno zbog reakcija koje je polučio u javnosti, od glasnog američkog napadanja do razine kulta koje je film dosegnuo. Dosta ljudi se nije moglo pomiriti da se nacizam ne radi iz pozicije žrtava već iz pozicije elite koja je svojim uhodanim statusom pomislila da će je nacizam nekako zaobići. Kad dodamo tome seksualno Viscontijevo oslobađanje, dekadenciju, aritmični niz scena, lude glumce, dobivamo ludi atraktivni koktel koji na daskama odlično funkcionira.

 “Sumrak bogova” demaskira zavodljivost mita koji se pretvori u svoju nasilnu suprotnost?

- Postoji taj mračni njemački ego koji se nakon završetka Prvog svjetskog rata nije mogao pomiriti s njegovim ishodom i koji je korak po korak omogućio drugoj vrsti ega, onoj manijakalnoj Hitlerovoj, da dođe na vlast. Jako je zanimljivo gledati kako članovi elitne industrijske obitelji Essenbeck postaju puzzle najmračnije povijesti, a onda upadaju u klopku vlastite dekadencije koja postaje nasilje i koja izlazi iz njihove prave prirode. Neodoljivi dvori prožeti lažnim bontonom postaju korida mraka, dehumanizacije i jasne teze da je osobni moral mrtav.

Mi smo se pogubnih reinterpretacija nacionalnih mitova na ovim prostorima baš nagledali?

- Ne želim uopće komentirati lokalne reinterpretacije. Najprecizniji je komentar jedne zagrebačke gospođe kako ne može razumjeti zašto ljudi toliko rogobore protiv NDH kad su se tad u HNK izvodile tako pristojne, građanske njemačke predstave, kako je cijeli grad živio fino i uglađeno, čak su na Dolac dovozili probrano, ukusno voće i povrće?! Isto kako je i Hugo Boss kreirao vrlo uglađene nazi-uniforme koje su prosječnom njemačkom građaninu upitne egzistencije bile poziv u neki viši, sređeniji svijet... Nema napretka za Hrvatsku dok svi ne priznaju da je NDH bilo najmračnije, gubitničko doba i da je dosta ljudi podržavalo taj režim.

Tek kad se prizna što je bio zločin broj 1, onda se možemo početi obračunavati s drugim režimima i zločinima. Dotad sve koji pozivaju na relativizaciju povijesti smatram odgovornima za zaustavljanje progresa moderne Hrvatske. Nije slučajno da sam “Sumrak bogova” radio u Mariboru, poznata je zločinačka nacistička osovina Berlin - München - Maribor - Zagreb. Kad jednom priznamo da smo bili dio toga i da nam je kolektivno žao, kao što su to sami Nijemci priznali svojevremeno, onda počinjemo graditi budućnost.

Na čemu ste se autor adaptacije Ivor Martinić i vi bazirali u transformaciji filmskog predloška? Sabili ste predstavu u furioznih sat i četrdeset.

- Kao i na filmu, mislim da treba imati jako opravdan razlog da nešto traje pet sati s obzirom da je ljudska percepcija sve nestrpljivija, mislim da je naše trajanje taman da publika fokusirano prati predstavu. Bilo je vjerojatno dosta ljudi koji su iz vlastite komforne zone očekivali pristojnu, građansku predstavu o životu Nijemaca u doba nacizma, a onda su zanijemili... Kažu da dugo vremena u Mariboru nisu imali takvu predstavu. Publika jednom kad se oporavi od šoka našeg hladnog, germanskog seciranja epohe, je oduševljena nastupima glumaca gdje su neki “probili” na onu stranu za koju nisu možda ni bili svjesni da postoji u njima. Mislim da bi predstava mogla dosta putovati naokolo, interes je već sad velik, a u Hrvatsku dolazi 7. studenog u HNK Zagreb.

Minorizacija fašizma kao ridikulozne pojave, upravo predstavlja opasnost za njegovu obnovu, zar ne?

- Živimo u godini gdje više ni pad ekonomije nije jedan od glavnih razloga obnavljanja takvih poriva. Pojavljuju se hipster fašisti po Europi koji su situirana mlada bića i iz mode mrze, tjeraju izbjeglice... Kad mržnja dođe u modu, tu treba ozbiljno reagirati, ne odmahivati rukom kao da će sve to proći. Domino efekt mržnje ne bira nacionalnosti, religije ili političku orijentaciju - to je način života koji destruktivno djeluje po sve oko sebe. Imamo i klerofašističke vjerske udruge po Europi koje zaboravljaju što je nacizam napravio kršćanskoj crkvi.

Svi lako zaboravljaju zlo koje se jednom na ovim prostorima dogodilo. To kako hrvatski političari svojim populizmom izbjegavaju i temu i lokaciju Jasenovca je sramota za cijeli narod koji ih bira. Treba svako malo otići u Berlin na spomenik holokaustu da se vidi kako se ukusno i svjesno može odati čast žrtvama i osvježiti vlastito pokajanje. Ako stalno zaboravljamo povijest, ako se ne pokajemo za grijehe iz prošlosti i odmahujemo stalno rukom na revitalizaciju zla, onda otvaramo najmračniju moguću šansu da se neki novi Hitler nekim novim referendumom ugura na vlast.

Nakon odgledane prve epizode “Novina 2”, čini mi se da je priča još žešća, oporija?

- “Novine 2” su još čvršće, dinamičnije pa i zabavnije. Ivica Đikić je napravio sjajnu konstrukciju priče oko borbe dva predsjednička kandidata za vlast. Siguran sam da bi se malo tko danas u svijetu usudio ići u tako spretno povezivanje nekoliko linija priče.

Uz to, Dragan Despot je napravio epohalnu ulogu predsjedničkog kandidata Ludviga Tomaševića zajedno s Nives Ivanković i svim ostalim glumcima koji su u “Novinama 2”. Pričamo o prljavom političkom backstageu, ali i backstageu svih likova, uranjamo u njihov unutarnji svijet u turbulentnom vremenu između dva kruga izbora.

Kao da ste još prigušili redateljski stil, više ste ga usmjerili prema dokumentarizmu i sirovosti crnog vala?

- Zovu nas “Adriatic noir”, moj je izričaj podmukliji, gura isključivo sjajne glumce u prvi plan da bi u pravom trenutku zakucao, i ponosan sam što su nas napokon počeli uspoređivati s antiherojskim američkim filmom 70-ih koji mi je bio motivacijski uzor. Točnije, nije bilo uspoređivanje nego stavljanje u isti kontekst sa “Svim predsjednikovim ljudima“ što je meni osobno kompliment koji sam dugo čekao. Način na koji radimo “Novine“ gledam kao noirovski jazz session i publika širom svijeta to itekako primjećuje.

Kakve reakcije očekujete? Dok je nova sezona stvarana, realnost u kojoj plivamo postala je još poremećenija.

- Srećom su “Novine 2” fikcija. To nije serija niti o Bandiću, niti o Kolindi, niti o Obersnelu. The Economist nas je stavio među deset najbitnijih serija na svijetu. U većini izbora za najbolje serije utjecajnih medija po svijetu, jedina smo serija koja nije snimana u Americi niti je na engleskom jeziku. “Novine 2” su vrlo zahtjevne za gledati, šalim se da tko ode na toalet, opasno gubi neku od linija priče... To je cijelom autorskom timu i bila glavna želja da napravimo ozbiljnu seriju koja u svojoj trilogiji nemilosrdno analizira licemjerje postranzicijskog društva.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo