Berlinski festival uvijek je bio svjestan da znatan dio kulturne publike čini umjetnička, i ne samo umjetnička, imigracija. Kad na berlinskom festivalu igraju poljski, ruski ili ex-jugoslavenski film, za projekciju se uvijek traži karta više.
Kad na berlinskom festivalu - ukratko - igrate film koji se, recimo, zove “Hotel Jugoslavija”, sasvim sigurno znate da će dvorana biti rasprodana.
Tako je bilo i ovaj put. Dupkom popunjena dvorana u srijedu je na Berlinaleu popratila premijeru dokumentarnog filma “Hotel Jugoslavija” kojeg potpisuje švicarski režiser Nicolas Wagnières. Riječ je o filmu koji se bavi sudbinom komunističke i postkomunističke Jugoslavije kroz primjer jednog beogradskog hotela. Švicarski režiser je tijekom deset godina - od 2005. do 2015. - dokumentirao usud i rasap nekad glamuroznog hotela, te montirao te snimke s arhivskim materijalom i intervjuima.
Prvi poratni hotel
Redatelj filma Švicarac je rođen 1971. u Lausannei, od oca Švicarca i majke koja se iz Beograda odselila nakon udaje. U uvodu filma, Wagnières pripovijeda kako je kao dijete sve raspuste provodio u Beogradu i na Jadranu.
U off-u, niže sjećanja na to doba, do takvih detalja kao što je - recimo - da se brod za Italiju zvao “Tintoretto”. Wagnières je na prostor SFRJ prestao odlaziti s ratom, a prvi se put u Beograd vratio 2005. I tu mu je za oko zapao “glavni junak” njegova filma: Hotel Jugoslavija.
Hotel Jugoslavija započet je još 1947. kao prvi poratni hotel u tadašnjoj Jugoslaviji. Smješten uz Dunav nedaleko od zgrade vlade (SIV-a) na novobeogradskoj strani, taj je hotel bio zamišljen kao dio modernističkog urbanističkog projekta Novog Beograda.
Premda švicarski režiser to u filmu ne spominje, za ovu priču nije nezanimljivo da su autori projekta bili hrvatski arhitekti - Kazimir Ostrogović, Mladen Kauzlarić i Lavoslav Horvat.
Dvostruki simbol
Hotel je trebao biti najreprezentativniji smještajni objekt u zemlji, a zbog blizine zgrade vlade svrha mu je očito bila i da bude smještaj za političke goste.
Koncem 40-ih, međutim, gradnja je zapela zbog nedostatka novca, pa je dovršena tek 1969. Dugi, elegantni položeni kubus uz Dunav u trenutku je otvaranja bio najveći hotel na Balkanu i imao oko 600 soba. Netom što je otvoren, stekao je “reputaciju” hotela za podobnu elitu: ne čudi stoga što je u filmu Jovana Jovanovića “Mlad i zdrav kao ruža” mladi barbari koje predvodi Dragan Nikolić upadaju upravo u taj hotel i rade krš (tu scenu - uzgred - Wagnières uključuje u film, ali pomalo nepristojno ne navodi iz odakle je uzeo).
Devedesete je - ukratko - hotel dočekao kao dvostruki simbol: s jedne strne jugoslavenskog progresa i modernizacije, a s druge kao simboličko mjesto luksuza privilegirane elite. A onda počinje dio priče kojom se Wagnières ponajviše bavi. U ratu, hotel postaje prenoćište Unprofora. Potom u njega počinju zalaziti kriminalci. Pa Arkan zakupljuje kazino i bazen, čime hotel na Dunavu postaje neformalna baza za njegove mafijaške pothvate. Možda baš zato, bit će meta NATO-ova bombardiranja: u svibnju 1999. pogođen je direktno s dva projektila.
Par godina nakon toga, Wagnières prvi put s kamerom ulazi u zgradu, u kojoj su (još uvijek) šuta i ruševine, inventar je nabacan po sobičcima, a među dirljivim predmetima koje kamera lovi su snopovi zastava koji su služili kad u hotel stižu strane delegacije. Tko pažljivo gleda, uočit će zastave zemalja koje su davno preimenovane, poput Dahomeja i Gornje Volte.
Od tada, srpska vlada pokušava naći investitora za hotel. Postojala su - veli se u filmu - tri projekta obnove, svaki od njih grandomanskiji, no od svega nije bilo ništa. Hotel je danas u funkciji, no ne čitav, a interijer svakim danom postaje sve više muzej socijalizma.
Intervjui s radnicima
U jednoj od scena, Wagnières navodi kako bi u bračnim svađama njegova majka ocu prigovarala da “nije oženio nju, nego ideju socijalizma”. S obzirom na takvo obiteljsko zaleđe, ne čudi da švicarski režiser o Jugoslaviji pripovijeda s neuvijenom simpatijom. U film uvrštava snimke radnih akcija, snimke Novog Beograda kad je bio nov i blještav, priča o Jugoslaviji kao “iščezloj mitskoj zemlji”.
Intervjuira radnike koji pričaju o sportskim igrama hotelijera, o besplatnim izletima na Bled, u Zagreb i Lošinj, intervjuira direktora koji se žali na samoupravljanje, jer je - kako veli - “za svaku poslovnu odluku morao nagovarati radnički savjet da je izglasa”. Priča i s današnjim direktorom hotela koji u kameru otvoreno kaže da je njemu privatno danas bolje: ali, da bi se radije vratio u prošlost, jer postoji 99 posto ljudi kojima je danas puno lošije.
Zaključak Wagnièresovog filma je - ukratko - očekivan, vjerojatno točan, premda ne naročito originalan. Nekad je, reći Wagnières, postojala država koja je imala ideale.
Sada su ostali samo neuspjesi i cinizam. Ostao je - rekao bi Igor Mandić - “propali projekt”, samo taj “propali projekt” kod Wagnièresa nije Hrvatska nego Srbija.