Sa Švicarkom Anjom Kofmel razgovarali smo dan nakon što je njen film “Chris the Swiss” prikazan u canneskom program Tjedan kritike.
Film o stradavanju redateljičinog rođaka koji je kao hrvatski dragovoljac ubijen 1991. u Slavoniji prikazan je u Cannesu u okolnostima koje su pomalo bizarne. Film se u Cannesu nalazi kao hrvatska (ko)produkcija, i Hrvatska i festival po svemu ga tretiraju kao hrvatski film. Sam film, međutim, nije prošao kolaudaciju Hrvatskog audiovizualnog centra, a u Hrvatskoj se oko njega vuku kontroverze i prije nego što je viđen.
Autorica filma o cijeloj toj situaciji nerado govori. “Morate razumjeti”, kaže, “da u cijeloj toj priči ja mogu samo izgubiti. Samo mogu reći da film nisam radila s namjerom da ikog u Hrvatskoj povrijedim, niti da bude protiv Hrvatske. Također, moram reći da smo ljudima u audiovizualnom centru film prikazali u više faza, te da su imali prilike iskazati svoje dvojbe. Ako su smatrali da su neki dijelovi filma utuživi, imali su nam priliku to reći, a nisu.”
Koliko ste sve ovo vrijeme bili svjesni da je film u Hrvatskoj vruća tema?
- Bila sam apsolutno svjesna, jer sam sve to vrijeme živjela u Hrvatskoj. Kako se animacija filma radila u Zagrebu, živjela sam u Zagrebu više od godinu dana, pratila napise, ali sam se odlučila da neću istupati dok ljudi film ne budu u prilici vidjeti. Na neki način sam bila pripremljena da bi film mogao biti osjetljiv, ali ipak ne toliko. Također, jako sam se potrudila pojačati historijsku perspektivu u filmu. HAVC mi je preporučio povjesničara Hrvoja Klasića koji mi je jako pomogao i koji je spomenut na špici. Važno mi je bilo u filmu imati u perspektivu izvana, i perspektivu iz Hrvatske.
Cijeli život živite sa saznanjem da je vaš rođak Christian Würtenberg ubijen u Slavoniji 1991. U kom trenutku ste postali svjesni da su ga vjerojatno ubili suborci?
- Od početka. Moji roditelji nisu znali da se on od novinara pretvorio u dragovoljca i da u Hrvatskoj ratuje. To su saznali kad je u Švicarsku stiglo mrtvo tijelo. Međutim, tada su već počeli napisi o tome da je Chris moguće bio žrtva suboraca iz međunarodnog dobrovoljačkog voda, tako da je moja obitelj živjela s tim saznanjem.
To znači da ste od početka znali da krivnja moguće vodi prema njegovom zapovjedniku Eduardu Rózsa-Floresu?
- Da, to se ime spominjalo u kući kad sam bila dijete.
Znate da o Chicu postoji mađarski film redateljice Ibolye Fekete iz 2001, koji je prilično hagiografski?
- Znam. Gledala sam film i razgovarala s redateljicom koja na njega i na sve oko njega naprosto ima drukčiju perspektivu. To je razumljivo. Flores jest kompleksna osoba, pametan, karizmatičan, očito stvari kod njega nisu crno-bijele. Da nije poginuo u Boliviji 2009., pokušala bih u filmu razgovarati i s njim. Inače, pred nekoliko godina bila sam na jednom festivalu u Koreji i tamo upoznala mađarskog režisera koji mi je rekao da je Flores trebao glumiti u njegovom filmu. Svijet je mali.
Vaš film je u najvećem dijelu jako temeljit i temeljito dokumentiran. Iskreno, najtanji dio mi se čini onaj o involviranosti Opusa Dei u rat u Hrvatskoj. Meni to ostavlja dojam internetske teorije zavjere?
- Ja u filmu nisam jako ni gurala tu temu zato što ništa ne mogu dokazati. Međutim, postoje indicije. Ono što jest činjenica je da je Flores Chico bio član Opus Dei. Činjenica je da je njegov šef u redakciji barcelonske Vanguardije bio član Opus Dei. Također, činjenica je da su novci za Floresov vod dolazili iz Pamplone, sa sveučilišta koje drži Opus Dei. To su činjenice koje sam istražila. Drugo su sve slutnje, nagađanja, i mogu biti podložne interpretaciji. Također, po bilješkama mog rođaka shvatila sam da je ta veza s Opus Dei postala njegova fiks ideja, da je tjerao tu novinsku temu, pa možda zbog nje i poginuo. Već i zato sam to morala uključiti u film.
U jednoj od scena filma, u Slavoniji intervjuirate francuske i britanske dobrovoljce koji su 1991. ratovali u Hrvatskoj? Kako su oni prihvatili ideju da o ovoj temi snimate film?
- U početku su bili razumljivo rezervirani. Međutim, vrlo su se brzo otvorili i počeli govoriti, a kroz ono što su nam rekli uspjeli smo pokazati što rat napravi od ljudi i kakve posljedice na njih ostavlja. Zato mi je taj dio filma bio strašno važan. Na neki način, oni su omekšali i moj stav moralnog križara koji je došao tu samo da raskrinka ubojice. Kroz te dijelove, nastojala sam pokazati kako ljudi postanu žrtve loše situacije. Jako sam im zahvalna što su sudjelovali u filmu. Također, važno mi je da znaju da ih nisam namjeravala prikazati u lošem svjetlu.
Animirani dio filma rađen je u Zagrebu?
- Da. I to je bila umjetnički motivirana odluka. Htjela sam da ljudi koji rade animaciju poznaju prostore i ambijent, da su vidjeli Slavoniju, da mogu tamo otići, da budemo svi na jednom mjestu.
Je li to dijelom bilo motivirano zagrebačkom tradicijom animacije?
- Ne, ali je to bio dobar argument koji sam izložila švicarskim financijerima. Švicarcima se, naime, to nije sviđalo, nije im bilo drago sto se švicarski porezni novac prelijeva u radna mjesta animatora u Zagrebu, ali je argument tradicije bio dobar način da ih razuvjerim. Na koncu smo podigli mali studio, na filmu je u Zagrebu radilo 40 ljudi, od čega 20 animatora, a švicarski uvjet je bio da uključim i neke švicarske pripravnike. To su sve bili mladi ljudi koje smo usput školovali.
Što se dogodilo s tom ekipom?
- Kako smo odlično radili, naša je nakana bila da studio ostane na okupu i da surađujemo u budućnosti. Međutim, nakon što se dogodila afera oko filma, to više nije bilo moguće. Dio animatora već se odselio iz Hrvatske i već u inozemstvu radi velike projekte.
Pošto ste sve to vrijeme bili u Hrvatskoj, putovali, osjetili društvo, mogu li čuti vaše impresije i o Hrvatskoj i o njenom odnosu prema ratu?
- Gledajte, od rata je prošlo samo 20 godina, tako da nije čudno da su rane svježe i da je rat još uvijek delikatna tema. Zato mi je važno još jednom reći da mi nije bio cilj nikoga kriviti, pogotovo ne Hrvatsku, nego prikazati tamnu stranu ljudskosti - svačije, pa i moje. Što se Hrvatske tiče, puno sam putovala po njoj, i to u dijelove u koje ne idu turisti - u Slavoniju, Vukovar. Tamo su tragovi rata još strašno vidljivi. Ne znam koliko je vaših čitatelja bilo u Laslovu? Tamo je uokolo još toliko ruševina. Ipak, stekla sam dojam da je nakon ulaska u EU situacija bolja, da se pojavio neki novac, da se više ulaže u uređenje ulica i gradova.
Kad će hrvatska publika moći vidjeti film?
- Dogovorena je premijera na Animafestu: jedna projekcija izvan konkurencije, s obzirom na to da film nije u dovoljnom postotku animiran za njihove propozicije.
Hoćete li doći na premijeru?
- Svakako! Među ostalim, jedva čekam vidjeti ekipu s kojom sam radila.