DOWNTON ABBEY

FILMSKA EKRANIZACIJA IZUZETNO POPULARNE SERIJE Za razliku od 'Seksa i grada', serija 'Downton Abbey' puno bolje se prilagodila filmskom izdanju

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 19.09.2019. u 08:19

 

Za razliku od “Seksa i grada”, serija “Downton Abbey” puno se lakše prilagodila dvosatnom filmskom izdanju. Imala je dobru vježbu, u svim onim božićnim specijalima koji su trajali po devedeset minuta i dramski uokvirivali sve što je ostalo nezavršeno u prethodnoj sezoni. Pa dok je “Seks i grad” odmah postavio jednadžbu “film jednako spektakl”, “Downton Abbey” se odlučio za puno diskretniji pristup: može malo atrakcija kao što su posjet kraljevske obitelji omiljenom dvorcu (za Georgea VI. i njegovu suprugu to je tek drugorazredna “rupa”), parada kraljevske garde kroz mjesto, bal u susjedstvu s velikim orkestrom, a i nešto malo provokacija.

Tko bi rekao da u toj zabiti postoji gay hangar u kojem se batler Thomas Barrow (Rob James-Collier) nada naći sve ono što priželjkuje, a kad se to izjalovi, utjeha ga očekuje u kraljevskoj sviti. Nijedna od tih scena ne bi “prošla” u “običnoj” seriji, dok film poprilično izdižu u odnosu na ono što smo dosad gledali. Ima tu još “sitnica”, poput obilate upotrebe dronova i kranova, međutim, nije to pretjerano, a srećom Michael Engler režirao je i nekoliko epizoda serije, pa čak i zadnji božićni specijal, tako da je točno znao kako da ne pretjera i približi film onima koji su poklonici starog “Downton Abbeyja”.

 

Scenarist Julian Fellowes vješto barata između starog i novog. Radnja se sad već odigrava u drugoj polovici dvadesetih godina 20. stoljeća, odasvud naviru poticaji novog doba, i na prvu vijest da kralj i kraljica stižu u Downton Abbey mlada kuharica Daisy (Sophie McShera) zafrkće da ne želi padati ničice pred plemstvom. Ipak, kad se pojave njihovi gosti, svi im se smjerno klanjaju i najviše ih razbjesni što su oni sa sobom doveli vlastite kuhare i sobare. Još su ih donedavno namjeravali prezreti, a sad kad kralj i kraljica ne žele njihove usluge, duboko su povrijeđeni.

Fellowes tako stalno igra “toplo-hladno” krstareći kroz britanski klasni sistem, no najbolje objašnjenje daje mladi Tom Branson (Allen Leech), bivši vozač vlasnika dvorca, čije su simpatije na strani irskih bundžija, ali kako je u međuvremenu postao dio obitelji (oženio je politički angažiranu kćer Earla od Granthama, koja je umrla nakon poroda), naučio je razlikovati ideologiju od privatnog života. Uostalom, da danas u Velikoj Britaniji raspišu referendum želi li narod monarhiju, kraljica Elizabeta II. vjerojatno bi zadržala svoju poziciju.

Fellowes je uveo razmjerno malo novih likova, kralj i kraljica se ne računaju, teško da će se oni pojaviti u eventualnom novom nastavku, ali lady Maud Bagshaw (Imelda Staunton) i njezina družbenica Lucy Smith (Tuppence Middleton) svakako hoće, jer su im se sudbine ispreplele s likovima koje dobro poznajemo. Kao i obično, scenarist je pokazao kako svoje mane tako i vrline, dijalozi su vrckavi i zabavni, no neke muške junake zapostavio je preko svake mjere.

John Bates (Brendan Coyle) kao da nema nikakvog posla, isto kao i Earl od Granthama (Hugh Bonneville), dok Henry Talbot (Matthew Goode), suprug lady Mary (Michelle Dockery), stiže na sam kraj filma, tek da se pojavi. Nisu to strašne pogreške, no da su Fellowesu dodijelili koscenarista, što on uporno odbija, možda bi taj komplicirani mehanizam funkcionirao još bolje.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo