FILMSKI FESTIVAL

Hoće li Pula nakon 60 godina dobiti drugu ženu pobjednicu u povijesti festivala

Goran Šebelić / CROPIX

Službena i neslužbena povijest zaslugu za postojanje Pulskog festivala pripisuje Marijanu Rotaru, Slovencu koji je sredinom 50-ih godina bio upravitelj lokalnog pulskog prikazivačkog poduzeća. Godine 1953. Rotaru je palo na pamet da velebnu rimsku arenu u Puli iskoristi za ljetnu reviju ne samo holivudskih hitova. Uz malo otpora, agilni je Slovenac proveo zamisao, a kad se pokazalo da je uspjeh bio potpun, dosjetio se da u areni napravi festival, i to domaćih filmova. U pravom smislu, on se prvi put dogodio 1955., a tada glavnu nagradu - onu publike - dobila je slovenska romantična komedija “Vesna” Františeka Čapa. Nitko tada nije mogao znati da će već za koju godinu Pula postati središte moći domaće kinematografije te da će “Vesna” postati prvi u nizu pobjednika Pule.

Songovi i zgodne cure

Čapova nasmijana, romantična komedija o vedrim mladima koji se zabavljaju letenjem zračnim jedrilicama bila je prava injekcija optimizma u tada još uvelike porušenoj i siromašnoj Jugoslaviji. Vedri, mladi likovi, njihov idilično uljepšan život, songovi i zgodne cure zarazili su tadanju publiku, no film ne bi bio uspješan da iza njega nije stajao češki režiser Čap, stari redateljski mačak koji je još prije rata u Čehoslovačkoj imao ozbiljnu filmografiju i koji je pobuđivao aromu skandala što je - za to doba jedva zamislivo - bio otvoreni gej. Čap je puno više znao o režiji nego tadašnji slovenski, hrvatski i srpski režiseri. Nije stoga čudo da je već iduće 1955. godine nagradu dobio njegov ratni triler “Trenotki odločitve”. Čap je tako postao prvi pravi pobjednik pulskog festivala.

Kad je primao tu nagradu, Čeh nije mogao ni slutiti da u ruke prima priznanje koje će tijekom idućih desetljeća postati izvorište moći i kontroverzi u našem filmu, nagradu oko koje će se vrtjeti ozbiljni novci, zbog koje će se kockati i gubiti ugled, o kojoj je nerijetko mišljenje imao i partijski komitet, a ne tako rijetko čak i Josip Broz Tito osobno. Nije znao da će biti prvi u niski koji traje 64 godine, koja je pokopala jednu te danas živi u drugoj državi.

Nagrade muškarcima

A ta niska - niska pobjednika Pule - danas će dobiti još jedno ime. Večeras će u Vespazijanovoj areni ta nagrada biti dodijeljena jednom od 11 hrvatskih redatelja koji ove godine za nju konkuriraju. Među njima su je trojica već dobili, Branko Schmidt 2009., Rajko Grlić 2010. te Kristijan Milić 2007. i 2014. Četvero redatelja koji konkuriraju nisu je ni mogli nikad dobiti, jer na Puli nastupaju s prvim filmom ili filmovima. Među njih četvero su i dvije žene. Pobijedi li neka od njih, Pula će tek drugi put u 64 godine povijesti dobiti pobjednicu redateljicu. Prva i zasad jedina, nevjerojatno ali istinito, pulska pobjednica nagradu je dobila 1957., ime joj je bilo Soja Jovanović, a nagrađena je za komediju “Pop Ćira i pop Spira” - uzgred, prvi jugoslavenski film u boji.

Tijekom 64 godine pulsku su glavnu nagradu, dakle, dobivali uglavnom muškarci. No, to je jedna od rijetkih stvari koja povezuje ta 63 pobjednika. Jer, među pulskim pobjednicima bilo je svega i svačega: pravovjernih spektakala i subverzivnih političkih bombi, žanrovskih filmova i ljutog modernizma, antipatične propagande i važnih iskoraka. U Puli su pobjeđivali i filmovi koje danas držimo groznima, ali i naslovi koji su nepoderivi klasici svjetske kinematografije. Postoji niz redatelja koji su tu nagradu dobili dvaput, a petero ljudi ju je dobilo triput: Veljko Bulajić s nizom od tri filma od 1959. do 1962., crnovalovski velikani Aleksandar Petrović i Živojin Pavlović te Zrinko Ogresta i Krsto Papić. Iz današnje perspektive izgleda frapantno da su pulske nagrade mimoišle u svijetu uvjerljivo najslavnijeg ex-Yu filmaša, Dušana Makavejeva. No, i novija, hrvatska povijest Pule krije jednu takvu nepravdu. U Puli nije nikad pobijedio filmaš koji je od hrvatskih redatelja možda najpostojanije prisutan na svjetskim festivalima te ima možda najpostojaniji niz dobrih filmova u našem suvremenom filmu, a to je Ognjen Sviličić.

Ozbiljne spletke

Pulske nagrade bile su, a dijelom i dalje jesu, i poprište politike. Kroz sastav žirija i (ne nužno tiho) sufliranje njih su krojili komiteti i središnjice, a katkad bi prevagnuo i Titov kuloarski sud. U Jugoslaviji su pulske nagrade donosile ozbiljan publicitet i novac pa su se oko njih rojile ozbiljne spletke, a tadašnje republike, kasnije države, uzajamno su konkurirale što boljim filmovima te je kod nagrada izvjesnu ulogu imao i republički ključ. Pobjede pojedinih filmova nerijetko su bile međaš za stilske i/ili političke promjene u zemlji. Pobjeda Bulajićeve “Kozare” 1962. lansirala je tako model poželjne revolucionarne epopeje i stvorila žanr partizanskog spektakla. Pobjedom Bauerova “Licem u lice” u Jugoslaviji je “legaliziran” društvenokritički politički film, a pobjedom filma struje svijesti “Prometej s otoka Viševice” Vatroslava Mimice 1965. modernizam je prihvaćen kao službeni filmski ukus. Činjenica da je Papićev film o 1948. i IB-u “Lisice” 1970. pobijedio u Puli značila je da je skinuta omerta s najvećeg tabua titoizma, a to su represalije nad staljinistima nakon 1948. Pobjeda Brešanove ratne komedije “Kako je počeo rat na mom otoku” 1996. faktički je značila kraj razdoblja “vojujuće kulture” 90-ih te ekstremnog šovinizma koji je obilježavao dotadašnji diskurs o ratu. Godine 2000., Brešan će pobijediti u Puli “Maršalom”, filmom koji je prethodne jeseni, jeseni Tuđmanove smrti i prevratničkih izbora 3. siječnja, bio veliki hit u kinima. Film o invaziji starih partizana na dalmatinski otok tako je postao signal nove ere u kojoj u samostalnoj Hrvatskoj prvi put vladaju lijevi.

Premda postoji uvriježeni sud da je srpski film tijekom cijelog razdoblja Jugoslavije bio dominantan, pulske nagrade to ne pokazuju. Prvih deset godina Pulom su uvjerljivo vladali slovenski i hrvatski filmovi, s jedinom iznimkom spomenute Soje Jovanović. Sa 1965. i pobjedom dotad najvažnijeg crnovalovskog filma “Tri” Aleksandra Petrovića, stvari se mijenjaju. Počinje zlatno doba beogradskog crnog vala, no čak i u tom fenomenalnom razdoblju Hrvati dvaput pobjeđuju - Mimica s “Ponedjeljak ili utorak” i Papić s “Lisicama”. Potkraj 70-ih i u 80-ima pulske nagrade u velikom broju dobivaju akteri “praške škole” (Zafranović, Karanović, Marković - no, začudo ne i Grlić).

Povijest propusta

To je razdoblje kad prvi i jedini put Pulu osvajaju makedonski film (1986., “Srečna nova 1949.”, Stole Popov), prvi put jedan bosanski režiser (1985., Emir Kusturica s “Ocem na službenom putu”), te jedan crnogorski režiser (1984., Božidar Nikolić za “Balkanskog špijuna”). Kosovari - premda redovno prisutni produkcijom na albanskom tijekom 80-ih, jedini nikad nisu došli do pulske pobjede. Posljednju jugoslavensku Pulu osvojio je sarajevski režiser Bahrudin Bata Čengić s filmom “Gluvi barut”, koji je ujedno i posljednji film žanra partizanskog filma. Iduće godine festival je zbog početka rata raspušten prvi dan, a u 90-e ulazi kao ekskluzivno hrvatski festival. To se događa baš kad hrvatski film prolazi kroz loše razdoblje. Nije stoga čudo da neki od pobjednika iz tog razdoblja baš i ne izazivaju zazubice filmofila, poput Hitrecove “Bogorodice” ili Papićeve “Priče iz Hrvatske”. No, i u tom razdoblju pulske su nagrade seizmički instrument promjena. Frontalnom prezentacijom autora “mladog hrvatskog filma” i pobjedom Ogrestinih “Ispranih” 1995. je prvi put bačena rukavica propagandističkom “državotvornom filmu”, a 1997. prvi će put u Puli pobijediti pravi “independent movie” potpuno prikopčan sa zbivanjima u svjetskom filmu - Rušinovićev “Mondo Bobo”.

Pulske nagrade, dakako, duga su povijest propusta. Danas je teško vjerovati da žiri 1956. nije prepoznao sada kanonizirani Bauerov klasik “Ne okreći se, sine”, pa nije uopće dodijelio nagradu dugometražnom filmu. 1960. svi su kolosalno fulali primijetiti važnost Bauerova neorealističkog klasika “Tri Ane”, pa je nagradu dobio Štiglicov “Deveti krug”. Sumnjam da bi ijedan žiri danas napravio ono što je napravio pulski iz 1966.- umjesto “Rondu” dao nagradu Mimičinu eksperimentu sa strujom svijesti “Ponedjeljak ili utorak”. Najomiljeniji hrvatski film 60-ih - “Breza” - nije dobila nagradu jer se pojavila u bogovskoj “the godini” kad su u istoj konkurenciji “Skupljači perja” Saše Petrovića, “Buđenje pacova” Živojina Pavlovića, “Ljubavni slučaj PTT službenice” Makavejeva i “Jutro” Puriše Đorđevića. Čak i u tim filmski čudesnim godinama ostaje nevjerojatno da su žiriji posve preskočili baš sve najbolje filmove Makavejeva.

“Bitkom na Neretvi” počet će u 70-ima era ratnih epopeja. Sam Bulajić bio je toliko promišljen i socijalno inteligentan da je svoj film isključio iz konkurencije, no u idućim godinama zato pobjeđuju “Sutjeska” i “Užička republika”. Godine 1981. Kusturica će se pojaviti s možda najomiljenijim jugofilmom - “Sjećaš li se Dolly Bell”, a Grlić sa svojim najboljim djelom - “Samo jednom se ljubi”, no nagrada je otišla “Padu Italije” Lordana Zafranovića. Sličnu vrstu ideološkog nametanja Pula će opet doživjeti 2004., u odličnoj sezoni hrvatskog filma kad su za nagradu konkurirala dva danas cijenjena djela - Ostojićeva “Ta divna splitska noć” i Sviličićev “Oprosti za kung fu”. No, žiri kojim je predsjedao Branko Lustig nagradu je dodijelio mrtvačkom i pretencioznom spektaklu “Duga mračna noć” Antuna Vrdoljaka, koji je tada bio savjetnik za film ministra kulture. Jedan od najneobičnijih primjera političke “intervencije” se, pak, ticao Papićevih “Lisica”. One su u Puli prikazane 1970., nakon što su već bile u distribuciji i igrale u popratnom programu Cannesa. Film je tijekom distribucije jako napadan, osobito u Beogradu, s tvrdnjom da informbiroovce i staljiniste prikazuje kao žrtve. Smatralo se da ni pod razno ne može dobiti nagradu pa Papić čak nije ni došao u Pulu. No, tijekom festivala pronijela se ćakula da se film Titu jako svidio te da je na prigovore kako “ružno prikazuje Službu” Tito odmahnuo rukom i rekao “radili smo mi i gore stvari”. Prilikom žiriranja, žiri se dramatično rascijepio, što danas znamo zahvaljujući zanimljivu običaju koji je tada bio uvriježen, da se zapisnik sjednice žirija objavi u časopisu. Na koncu su za jedan glas - onaj predsjednika žirija, slovenskog režisera Štiglica - “Lisice” osvojile nagradu.

“Pedagoška palica”

Ima li danas oko pulske nagrade takvih spletki, igara i rovarenja? Teško, ponajprije zato što nagrada ni iz daleka nema takvu komercijalnu važnost. Pulska nagrada danas više nije brend koji uvelike pridonosi gledanosti. Razlog za to dijelom je i na žirijima, koji su tijekom posljednjih 15-ak godina nerijetko nagradu koristili kao “pedagošku palicu” kojom bi se lupilo onog koji je previše iskočio. U jednom je razdoblju bilo i odviše iritantno što su žiriji preskakali filmove koji su u Pulu došli s ozbiljnim inozemnim referencama (poput Sviličićevih “Oprosti za kung fu” i “Armina”, Rušinovićeve “Buick Riviere” ili Jurićeva “Kosca”). I ove godine, u konkurenciji su dva filma koja su imala takvu inozemnu prođu: “Ne gledaj mi u pijat” Hane Jušić i “Ustav Republike Hrvatske” Rajka Grlića. Danas ćemo saznati je li im to pomoglo ili pak - odmoglo.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo