FILM O VUKOVARU

J. Pavičić: Film me iznervirao zbog te vrste političke retorike

Iako je film povučen zbog takvog etiketiranja, on je uistinu propagandni izraz jedne ideologije

Jedan davan i ni po čemu značajan film ovih je dana ponovo pokazao razlike u percepciji rata devedesetih u hrvatskoj i srpskoj intelektualnoj javnosti. Film o kojem je riječ zove se “Vukovar - jedna priča”, snimljen je 1994. u Vukovaru, a autor mu je bio stari jugoslavenski modernist, inače autor iz BiH, Bora Drašković.

Draškovićev film trebao je biti u petak prikazan na Zagreb Film Festivalu, u programu “Film i propaganda”. No, kad je producentica filma vidjela da će film biti prikazan u “dičnom” društvu filmova iz Sjeverne Koreje i Hitlerove Njemačke, povukla je film.

Svi mašu zastavama

Direktor ZFF-a je umjesto “Vukovara” u program uvrstio paket patriotskih crtića snimljenih devedesetih u Hrvatskoj, a odluku beogradske producentice ocijenio “velikom pogreškom”. Producentica filma objasnila je svoj postupak time što njezin film nije propaganda, nego principijelni antiratni film.

“Vukovar - jedna priča” gledao sam jedini put, još u vrijeme rata na market projekciji u Cannesu. Još se i sad sjećam da me film tada duboko uzrujao. Ne zato što bi bila riječ o izravnoj šovinističkoj propagandi, kao što je slučaj u filmovima poput “Četveroreda”, “Kanjona opasnih igara” ili srpskog “Noža”. Da je bio takav, doživljavao bih ga inferiorno bezopasnim. “Vukovar - jedna priča” uzrujao me tada i onda zato što je, pričajući sudbinu Vukovara, dosljedno provodio lažnu ekvidistancu i teoriju o zrcalnoj krivnji dvaju nacionalizama. Hrvati mašu zastavama, pa onda Srbi mašu zastavama. Hrvati pucaju, pa Srbi. Između njih nađe se etnički miješani bračni par kojeg obje sredine prezru, no hrvatska malo više. Na kraju filma imate čak dobrog snajperista koji ne puca u glavu, nego u noge. U eri nakon Ovčare, i dok je snajpersko mrcvarenje Sarajeva bilo na vrhuncu, za tu vrstu političke retorike nisam imao nerava.

Tinjajući stid

Draškovićev film doista jest propagandni iskaz jedne ideologije te politička interpretacija jugoslavenskog rata koja je u to doba bila na korist i Draškovićevoj državi i njezinoj politici. Ono u čemu se “Vukovar” razlikuje od tadašnjih hrvatskih “konkurenata” je što u njemu ne postoji govor etničke mržnje - no, to ga ne čini manje propagandom. Stoga Draškovićev film nije uvršten tamo gdje mu nije bilo mjesto, a jedini prigovor ZFF-u može biti taj što nije u program uvrstio i neke hrvatske naslove iz iste ere. Neki od njih duboko su potisnuti u kulturnu podsvijest kao predmet kroničnog, tinjajućeg stida.

Izdvajamo