'BILO JEDNOM U HOLYWOODU'

JURICA PAVIČIĆ IZ CANNESA: Tarantinov skandalozan, antipatičan film ostavlja dojam hrpe šlaga ispod kojeg nigdje nema torte

Premda je grad ovih dana vrvio stotinama poznatih glumaca i zvijezda, ništa se nije moglo mjeriti s ludilom uoči Tarantinova filma

Postoje mnogi režiseri koje je Cannes napravio slavnima - a među takve bez sumnje spada i Quentin Tarantino. Premda je prije toga snimio svoj možda najzanimljiviji film (“Reservoir Dogs”), Tarantino je bio razmjerno nepoznat ikom osim znalcima sve do tog svibnja godine 1994. kad je u canneskoj službenoj konkurenciji premijerno prikazao svoj “Pulp Fiction”. Tog davnog svibnja Tarantino je iz Provanse otišao sa Zlatnom palmom u prtljagi, i postao ono što je danas: režiser-brend, holivudska institucija.

A do koje je mjere taj “čovjek-brend” snažan, čovjek nigdje ne osjeti tako uočljivo kao u Cannesu. Premda je gradić pokraj Nice ovih dana vrvio stotinama poznatih glumaca i zvijezda, premda je na festivalu prikazano gotovo 300 filmova, ništa se približno nije moglo mjeriti s ludilom uoči Tarantinove premijere. Akreditirani profesionalci čekali su sat i pol po kiši ne bi li ušli na novinarsku projekciju (u Cannesu - naime - akreditacija na garantira ulaz u dvoranu).

Od ranog jutra, deseci mladih i starih patrolirali su Croissetteom s komadima kartona na kojima je pisalo “ticket Tarantino” ili “invitation Tarantino” ufajući se da bi ih netko mogao počastiti pozivnicom viška. Ljudi su po kiši provodili noć pred ulazom ne bi li na jutarnjoj projekciji bili prvi na redu - a sve to zbog filma koji će praktički za nekoliko tjedana igrati u svakom malomistanskom multipleksu. No, Tarantino je očiti Tarantino.

 

Reference

Dobro je znana biografska legenda kako je današnji kultni holivudski režiser proveo dobar dio mladosti kao radnik za pultom u lokalnoj videoteci u Venice Beachu. Tamo je filmofil Tarantino savjetovao mušterije, odgledao koješta i postao svojevrsni enciklopedijski ekspert za čak i najzabitije zakutke popularne filmske kulture.

Nije stoga čudo da su njegovi filmovi tapecirani interfilmskim referencama, posudbama i “namedroppingom”, u rasponu od Sonny Chibe do Sergia Corbuccija, od kung-fua do blaxploatationa i anime, od talijanskog gialla do akcijskih B filmova 70-ih. Kao redatelj, Tarantino je bio i ostao Veliki Meštar Videotekar, čovjek čiji su filmovi puno bolji kad se bave filmom (kao “Kill Bill” ili “Death Proof”) nego kad se bave postojećim svijetom.

Kad se bavi nečim ovosvjetskim - bio to Drugi svjetski rat ili rasizam - Tarantino je idiot koji radi idiotske filmove. Kad se njegovi filmovi bave filmom, najednom postaju relaksiraniji, duhovitiji, domišljatiji. Umjetnik se očito mora baviti onim što poznaje, a Tarantino očito u životu najbolje poznaje sadržaj svoje videoteke.

Kad takav Tarantino napravi film kojem je naslov “Once Upon a Time in Hollywood” (Bilo jednom u Hollywoodu), onda možemo slutiti da je Veliki Meštar Videotekar na svom terenu. Doista - “Once Upon a time in Hollywood” ponajviše je film o filmu i televiziji, zbiva se u svijetu glumaca, kaskadera i kalifornijskih “seleba”, znatan dio filma zbiva se na setu filma ili se sastoji od snimljenih scena nepostojećih filmova i TV serija.

Upravo su ti dijelovi ono što je u “Bilo jednom u Hollywoodu” najbolje. No, kad taj šareni videotečni letak pun teasera i trailera nepostojećih filmova treba zaokružiti u pripovjednu cjelinu, Tarantinov film najednom ostavlja dojam hrpe šlaga ispod kojeg nigdje nema torte.

Ubojstvo Sharon Tate

Radnja Tarantinovog filma zbiva se u L.A. godine 1969., od nekoliko mjeseci prije, pa do večeri kad su članovi hipijevske sekte Charlesa Mansona ubili glumicu Sharon Tate i grupu njenih prijatelja u kući glumičina muža, filmskog redatelja Romana Polanskog. Znatan dio filma zbiva se u ulici u kojoj se dogodio taj “helter skelter” masakr - u ulici Cielo Drive na sjevernom Beverly Hillsu. Glavni junaci filma - preciznije - stanuju u kući koja je točno do one u kojoj žive Polanski i Tate.

Ti junaci su Rick Dalton (Leonardo Di Caprio), te njegov kaskaderski dubler i osobni vozač Cliff Booth (Brad Pitt). Rick Dalton glumac je koji je u kratkom trenutku bio zvijezda, no ta mu zvijezda pomalo tamni. Proslavio se kao glavni glumac u crno-bijeloj vestern TV seriji “Bounty Boy” u kojoj je glumio lovca na ucjene. Ali, od te serije je prošlo vrijeme, Daltona gaze mlađi, sada uglavnom u TV serijama igra negativce, a na film ga ne zovu. Producent (Al Pacino) nudi mu da ode u Italiju i glumi u spaghetti vesternima Sergia Corbuccija, no Dalton - koji nema pojma o Corbucciju i Italiji - tu ponudu smatra podcjenjujućom.

Daltonov pobočnik Cliff dugogodišnji je kaskader, no zašao je u godine, nije u formi pa sve teže dobiva dublerske poslove. K tomu, na lošem je glasu jer svi vjeruju da je na jahti nekažnjeno ubio ženu. Cliff zapravo uglavnom preživljava kao Daltonov vozač i osobni, ne osobito plaćeni asistent. Prvi dio filma zbiva se tijekom 24 sata i prati likove iz dvije kuće na Cielo Driveu. Sharon Tate (Margot Robbie) odlazi iz kuće, šeta gradom i ulazi u kino u kojem igra njen film.

Mansonov pokolj 

Sjeda u prvi red i s uživanjem sluša kako se ljudi smiju njenoj komičnoj ulozi. Cliff odvodi Daltona na novu gažu, na set TV vesterna u kojem glumi brkatog negativca - seriju režira Sam Wanamaker, zbiljski redatelj iz te epohe. Dok mu šef glumi, Cliff lunja gradom automobilom i naiđe na ljepuškastu autostopericu (Margaret Qualley). Odvodi je do mjesta gdje živi, a to mjesto je Spahnov filmski ranč, napuštena filmska lokacija na kojoj živi komuna čiji je stoperica član. Suvišno je i reći, ta je komuna ona Charlesa Mansona.

Uoči premijere filma, i Tarantino i produkcija filma jako su se trudili prigušiti ćakule kako je “Once Upon a Time in Hollywood” film o pokolju koji je počinila Mansonova sljedba. Službeno se navodilo kako je taj zloglasni zločin tek uzgredni dio konteksta filma. Treba odmah reći - to baš nije točno. Ne bi bilo dobro da nikom “spoilamo” svršetak, nećemo stoga prepričavati film dalje, no dosta je reći da se u filmu imenom i likom pojavljuju sve žrtve iz kuće Polanskog, te svi počinitelji masakra - Manson, Mansonova pobočnica Lynnette Squeky Frome, te ubojica Charles “Tex” Watson.

Izgovara se čak i rečenica koju je “Tex” izgovorio tijekom masakra: “ja sam vrag i radim vražju rabotu”. Tarantino se - međutim - odmakao od stvarnog događaja kreirajući paralelnu historiju na način kao što je to napravio u “Inglorious Basterds” fikcionalizirajući nepostojeći uspjeli atentat na Hitlera. Ipak - cijelo to korištenje stvarnih ljudi, stvarnih žrtava i stvarnog zločina kao motiva u fikcionalnoj filmskoj zabavi za moj je osobni ukus prilično neetičko. “Bilo jednom u Hollywoodu” u tom je smislu antipatično skandalozan film.

Filmovi unutar filma

Što se filma u cjelini tiče, on nije loš, no Tarantino je imao puno boljih. Cijela ta konstrukcija od gotovo 170 minuta leži na dosta tankim sižejnim nogama: u filmu se zapravo malo događa, a prekomjerna dužina nema opravdanje u naraciji.

Kao i uvijek, i ovdje je Tarantino kroz film prosuo niz dobrih scena, nekoliko sjajnih epizodnih uloga (uključujući jednu dječju), te podosta zabavnih gegova. Daleko najbolji dio filma su metafilmski inserti, “filmovi unutar filma” koji podsjećaju na lažne trailere iz “Grindhouse” omnibusa.

Tarantino tako izmišlja čak tri TV serije u kojima Dalton igra (crno-bijelu vestern, jednu ratnu i seriju o FBI-u u kojoj je negativac). Film sadrži nekoliko štosnih scena u kojima se pojavljuju tadašnje holivudske zvijezde - Steve McQueen i Bruce Lee. U film su ubačeni nepostojeći spaghetti vesterni, nepostojeći giallo i hrpa sličnih metafilmskih dosjetki - koje su sve redom dobre.

Problem je što su takve insajderske dosjetke kudikamo bolje od ičeg preostalog u filmu. A to nije najbolja preporuka za film od gotovo tri sata.

Izdvajamo