'MAMAC' MARKA JENKINA

JURICA PAVIČIĆ Priča iz ribarskog mjesta u Cornwallu kao da se zbiva u Komiži

Problemi turističke gentrifikacije s neznatnim se varijacijama pojavljuju diljem svijeta, od Azije, preko Portugala, do engleske obale i Dalmacije

U zemlji poput naše, dakle, zemlji đankerski ovisnoj o turizmu, s turizmom pod ruku uvijek ide i turistička gentrifikacija. Depopulacije gradskih jezgri, nestanci zanata, ograđivanje plaža, konflikti između iznajmljivača i resorta, nautičkog turizma i ribarskih dokova - sve su to teme koje su odavno nadišle lokalne oglasne ploče i postale hrvatska nacionalna tema.

U toj nerijetko neveseloj priči samo je jedna stvar utješna - naime, ti problemi ni po čemu nisu originalni. Banalni i globalni poput McDonald’sa, problemi turističke gentrifikacije s neznatnim se varijacijama pojavljuju diljem svijeta, od Azije, preko Portugala, do engleske obale. Apartmani mogu izgledati drukčije i biti drukčije ožbukani, Lisabon može biti Prag ili Venecija, planinsko selo može biti i ribarska lučica, ali sve su te priče u osnovi jako, jako slične.

 

Isto kao da je naše

To je temeljni osjećaj koji gledatelj iz Hrvatske ima kad pogleda film “Mamac” (“Bait”) britanskog redatelja Marka Jenkina. Film koji ove srijede igra na programu zagrebačkog Subversive Film Festivala ne zbiva se u Komiži, Trpnju ili Šepurinama - zbiva se u Cornwallu. Ali, ekonomski i socijalni problemi, tipologija likova i tipski motivi Jenkinovog filma do te su mjere isti kao naši, da čovjeku gotovo bude lakše zbog toga. Film “Bait” priča priču koja jest priča o Cornwallu, ali u jednakoj mjeri to je priča i o Dalmaciji ili Kvarneru.

Jenkinov “Mamac” zbiva se u priobalnom mjestašcu u Cornwallu, na krajnjem zapadu Engleske. Ljupko mjesto uz lučicu i mul nekad je živjelo od ribarstva. U mjesto je, međutim, ugazio turizam i sa sobom donio promjene. Junaci Jenkinovog filma su dva brata, Martin (Edward Rowe) i Steven (Giles King). Obojica su bivši ribari. Kad su zapali u financijske nevolje, rodnu su kuću prodali paru Londonaca koji je koriste kao vikendicu. Martin je zbog dugova izgubio brod, no tvrdoglavo ustrajava na ribarenju i živi od toga da mršavi ulov prodaje lokalnim gostionicama. Steven je realističniji. Ribaricu je pretvorio u “barka fahren”, vozi razularene turiste na fiš-piknik, pa nakon toga s palube broda mete prazne kantice i boce.

Steven je pragmatično prihvatio novi realitet, no njegov ga brat zbog toga prezire i smatra izdajicom. Stričev donkihotovski, antituristički grad, međutim, privlači Stevenovog sina, koji bi radije ribario s kapetan-ahabovskim stricem, nego nadničio u servisnoj industriji. Ali, nije turistificirani brat jedini s kojim tvrdoglavi Martin ima problema.

Jednako je u sukobu s Londoncima koji su kupili njegov rodni dom i ne daju mu, sad to stvarno zvuči jadranski, parkirati na mjestu gdje je uvijek parkirao. Svemu tome treba dodati i to da lokalne ribarske sinove itekako privlače turističke buržujke. Sav taj koloplet kulturnih razlika, suprotstavljenih klasnih interesa, erotskih privlačnosti i prijesne tvrdoglavosti odvest će Jenkinov film u zanimljivom pripovjednom smjeru.

 

Ovako opisan, Jenkinov film zvuči kao ona vrsta filma s kakvom se britanska kinematografija proslavila i kakve je još od 60-ih radila najbolje. Dakle, realistička socijalna drama u tradiciji Frearsa, Figgisa, Kena Loacha ili Andree Arnold. Do neke mjere, Jenkinov film i jest dio te kanonske britanske tradicije. Međutim, redatelj se potrudio da se od nje stilski što više moguće odmakne. Kao što njegov glavni junak ludistički odbija moderan svijet i ekonomsku promjenu koju on donosi, tako i Jenkin pasatistički odbacuje taj svijet i tehnološke divote digitalnog filma.

Jenkin je “Mamac” snimio arhajskom Bolexovom analognom kamerom, na 16 milimetarskoj vrpci, i to crno-bijelo. K tome je na film nasinkronizirao dijaloge i zvuk. Na taj način jedna realistička socijalna priča iz Cornwalla dobila je antirealistički, stilizirani “retro” štih, a gledatelj ima dojam da gleda film koji je netko spremio u limenku i čuvao ga skrivenog sedamdeset godina.

Efekt takve stilske odluke je zarazno privlačan. “Bait” će upućenije filmofile vizualno podsjetiti na najbolje filmove Guya Maddina kao što su “Najtužnija pjesma na svijetu” ili “Brand Upon the Brain”. I Jenkin, kao i Maddin, pastišira stil nijemog filma i crno-bijelog međuratnog ekspresionizma. Kod Jenkina, međutim, takvo koketiranje s 30-ima ne staje samo na kosim sjenama i crno-bijeloj slici koja treperi.

On u skladu s “marksističkom” temom svog filma oponaša i montažni stil sovjetskih 20-ih, gradeći elaborirane montažne sekvence koje dijalektički tvore političku poantu. Cijelu priču o sukobu kultura Jenkin je kadar izvesti sekvencom paralelne montaže u kojoj netko krpi vršu jastožeru ili u kojoj građanska obitelj kuha paštu. Jenkin kao da voli Ejzenštajna. Sasvim nebritanski, ne zanima ga “kino oko”, nego “kino šaka”.

 

Tvrdoglavi pasatizam

No, ne treba pogriješiti i pomisliti kako je “Bait” tek neomarksistički agitprop, film koji banalno manihejski konfrontira sirote domoroce i zle okupatore. Kod Jenkina su stvari, dakako, složenije. Martinov tvrdoglavi pasatizam ne prikazuje se kao racionalno rješenje, a u klasnoj konfrontaciji obje strane imaju svoje argumente.

Jenkin, koji inače živi i djeluje u Cornwallu, svijet kojim se bavi očito poznaje jako dobro, pa je film pun znalačkih detalja. Dio užitka filma je i sukob dijalekata i žargona, a jezik filma nerijetko je slasno, zabavno skaredan. U prikazu kulturnih mikro-ratova Jenkin je često vrlo duhovit. U jednoj se sceni tako apartmanski gosti bune, jer ribari rano ujutro pale motore i tovare opremu, a oni su došli u mjesto gdje bi se, navodno, trebali “relaksirati”. Ribar im na to odgovara:

“Hoćete li da zbog vas zamolim plimu da promijeni sat?”. U jednom trenutku Martin razgledava svoju rodnu kuću koja se u međuvremenu izvrgnula u apartman. Ono što je nekad naprosto bila kuća, sad je simulakrum “prave ribarske kuće”, koja je ribarskija od ribarske, ispunjenje turističkih kulturalnih fantazija. Martin promatra interijer koji je sad pun starih konopaca i brodskih lanaca te komentira kako mu sve skupa “izgleda kao seksualna tamnica”.

Sa svojom klasno-aktivističkom potkom film “Bait” se u Subversive festival uklapa perfektno. Ipak, na neki način je i šteta što će Jenkinov film u Hrvatskoj vjerojatno vidjeti tek politički ionako profilirana publika na jednom aktivističkom festivalu. “Bait” je film koji bi dušu dao da ga u program uvrsti lanac malomišćanskih i otočkih kina ulančan u projekt “Kino Mediteran”. Kad bi Jenkinov film sletio u kina Korčule, Lastova ili Visa, njegova bi se priča vratila doma, a gledatelji bi shvatili da u onom što im se događa nipošto i ni po čemu nisu osamljeni.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo