PIŠE JURICA PAVIČIĆ

KINO KLASIK Kako je 'Deveti krug' 60 godina ostao najvažniji hrvatski film o holokaustu

France Štiglic uloge je povjerio Dušici Žegarac i Borisu Dvorniku i zaradio nominaciju za Oscara

Premda je socijalistička Jugoslavija deklarativno, a u mnogim poljima i opipljivo zagovarala ravnopravnost žena, u tom emancipacijskom valu postojali su mnogi “otoci” staromodne patrijarhalnosti.

Jedan od takvih bila je i filmska industrija. Unatoč masovnom ulasku žena u sferu rada, u filmskoj se industriji taj rad svodio najčešće na tehnička i pomoćna zanimanja. Autorska sfera - režiseri i scenaristi - bili su i ostali mačo boy’s club, družina muškarčina koji prirodno zapovijedaju ostalima.

Sve do debelo u 90-e, ni jedna žena u Hrvatskoj nije režirala dugi igrani film. Scenaristica - pak - jedva da je bilo više. A nesumnjivo najpoznatija među njima napustila nas je koncem prošlog tjedna. Taman pred Uskrs, naime, u Zagrebu je u 90. godini umrla Zora Dirnbach, kritičarka, dramaturginja, scenaristica i tv urednica. Dirnbach je u dugoj karijeri radila mnogo što, no ostat će ponajviše upamćena kao scenaristica “Devetog kruga” (1960), filma koji je bio nominiran za Oscara i koji je u trenutku svog nastanka bio najuspješniji proizvod studijskog sustava u hrvatskoj kinematografiji.

Ključni trenutak

Zora Dirnbach rođena je 1929. u Osijeku, u obitelji industrijalaca etnički miješanog podrijetla: Zorin otac bio je Židov, a majka austrijska katolkinja. Obitelj joj je bila vlasnik i vodila veliku fabriku papira Mursa Mill. Nakon razvoda roditelja, 4-godišnja Zora seli se u Zagreb, no s početkom rata 1941. ponovo je u Osijeku. Tu svjedoči strahoti kroz koju prolazi židovska zajednica u NDH. Otac joj je - kao muž katolkinje - izvukao živu glavu, ali stradava joj veliki dio obitelji, a dio se spašava bijegom u talijanski Split. Sudbina Židova u NDH ostat će tema kojom će se Dirnbach baviti i scenaristički i publicistički.

Nakon rata, ocu Dirnbach tvornica će biti nacionalizirana, a on odlazi u Izrael. Zora ne. Netom maturirana tinejdžerica prihvaća vladajuću ideologiju i orno se baca u kulturni i filmski život, najprije kao kritičarka Narodnog lista, a potom i filmska kritičarka Radio Zagreba.

Ključni trenutak u karijeri Dirnbach dogodit će se koncem 50-ih, kad Jadran film prihvaća njen scenarij “Deveti krug”, priču o zagrebačkoj građanskoj obitelji koja aranžira lažni brak svog sina (Boris Dvornik - u prvoj ulozi) za židovsku djevojku Ruth (Dušica Žegarac), kako bi ovu spasili logora. Mladi Ivo nije nimalo ushićen tim aranžmanom - ima i sam djevojku, želi proživjeti mladost, a najednom mu se nameće ulogu u kojoj mora glumiti kućevnog supružnika.

Shvati da gaji osjećaje prema Ruth tek onda kad joj zaprijeti pogibelj, da bi ga rasplet filma na kraju odveo u Jasenovac. “Deveti krug” bio je i prvi spomen i prvi vizualni prikaz ustaškog logora smrti u jugoslavenskoj kinematografiji: dotad se Jasenovac prešućivalo da se ne mute međunacionalni odnosi.

 

Prevrednovanja

Dio kritičara ne bez razloga drži kako je šteta što Jadran film nije “Deveti krug” povjerio Branku Baueru, kojeg su priče iz zagrebačke više srednje klase uvijek inspirirale, a imao je i osobno iskustvo s temom filma, jer mu je obitelj čitav rat u stanu skrivala židovsku muzičarku. Tih godina, međutim, Bauer je u modi, pun je projekata i poslova, a Jadran film se odlučuje za slovenskog režisera Franceta Štiglica koji je i sam bio jedan od najrespektiranijih jugoslavenskih redatelja studijske ere.

Njegov film “Na svojoj zemlji” (1948) bio je prvi slovenski igrani film uopće, a među rano-poratnim socrealističkim epopejama izdvajao se sigurnošću režije i slojevitošću likova. Štiglic je došao u Zagreb i režirao film, a ako u nečem sigurno nije pogriješio, bio je to kasting mladih supružnika. Odabrao je dvoje debitanata - Beograđanku Žegarac i Splićanina Dvornika - koji će potom napraviti duge i izuzetne karijere.

“Deveti krug” pretvorio se možda i iznad očekivanja u dotad najveći uspjeh jugoslavenske i hrvatske studijske kinematografije. Film je uvjerljivo pobijedio u Puli, igrao u konkurenciji Cannesa uz odlične kritike, da bi na koncu bio nominiran među pet za Oscara za najbolji film. Štiglic je bio prvi jugoslavenski režiser kojem je to uspjelo, jer je jedini YU-film koji je dotad došao do nominacije režirao Talijan De Santis (Cesta duga godinu dana, 1958). Nije zgorega napomenuti da su obje te nominacije zavrijedili filmovi iz Zagreba, koje su - međutim - režirali uvaženi gosti.

U kasnijim prevrednovanjima hrvatske kinematografije, “Deveti krug” - nažalost - nije sačuvao mjesto klasika kakvo mu se smiješilo kad je napravljen. Dijelom su tome kumovale nefilmske okolnosti. To je bio hrvatski film koji je režirao Slovenac, pa je u brakorazvodnoj diobi kao “dijete iz miješanog braka” bio pomalo - ničiji. Nadalje, prikaz ustaškog zlosilja i vizualizacija Jasenovca u Hrvatskoj nakon 1990. nisu bili najpoželjniji sadržaj, pa je film dugo bio izgnan s javne televizije.

Međutim, dijelom je problem i u samom filmu koji je slabo stario. Odveć patetičan, u nekim trenucima staromodno ekspresivan, Štiglicov film suvremenom se gledatelju doimao ipak arhaičnim. Uz sav respekt zbilja iznimnom slovenskom meštru, čini se da bi doista bilo bolje da je scenarij Dirnbachove režirao Bauer koji je, ako ništa, znao izbjeći sentimentalnost i patos, a zadržati melodramsku okosnicu.

Duga karijera

Nakon uspjeha “Devetog kruga” Dirnbach je najednom bila u modi. Postaje dramaturg i urednik na tada mladoj TV Zagreb, piše sveudilj za radio i TV, produciraju joj odmah i naredni scenarij - “Igre na skelama”. Film o pustopašnoj omladini ranih 60-ih koji je režirao Srećko Weygand pretvorio se međutim u neuspjeh i u određenoj mjeri zapečatio filmsku karijeru Dirnbach. Kao filmski scenaristi, Dirnbach će - možda ne sasvim svojom krivnjom - ostati “one hit wonder“.

To je trenutak u kojem počinje njezina druga, dulja, ali manje vidljiva karijera. Zapošljava se na RTV Zagreb kao urednica, uvelike piše radiodrame, scenarije za tv drame i epizode tv serija, a istovremeno radi kao dramaturg i urednik na tuđim projektima. Mnogi scenaristi i režiseri srednje i starije generacije upoznali su je kao osobu “s druge strane stola” koja je odobravala ili prepravljala njihove projekte. Njen scenaristički tv rad - pak - doživio je sudbinu cijele igrane proizvodnje RTV Zagreb.

Nitko ne zna u kojoj je mjeri uopće sačuvan, neizgledan je, neistražen i zaboravljen, upravo kao i glavnina tv proizvodnje prisavskog moloha. Deseci darovitih ljudi tih su desetljeća nešto tamo pisali, režirali i snimali, a netko će jednog dana to iskapati iz okrajaka kao sumersku arheologiju.

Devedesete je Zora Dirnbach dočekala kao penzionerka. Dugo filmski neaktivna, javljala se tek s vremena na vrijeme u medijima kao jetki kritičar tadašnjih političkih svinjarija. Poživjela je još dugo, tiho, i umrla u Zagrebu, u 90. godini.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr
Tagovi

Izdvajamo