PULA - Kao što i priliči tradiciji konformizma i oportunizma ovog festivala, 56. Festival igranog filma u Puli (ravnateljica
Zdenka Višković-Vukić; umjetnički ravnatelj
Zlatko Vidačković) otvoren je u Areni, svečanom projekcijom filma novog ravnatelja Hrvatskog audiovizualnog centra.
Ideologija ‘malog mista’
“Vjerujem u anđele” populistički je film s ideologijom “malog mista”, u kojem se smisao života pronalazi u produženoj turističkoj sezoni. Premda se predstavlja kao benigni film, kojem je cilj tek izvući osmijeh na lica gledatelja, “Vjerujem u anđele” ima i svoj ozbiljniji društveni kontekst. Ogledalo pred koje nas film stavlja je slika razgledničke, beskonfliktne, izrazito tradicionalne i religiozne zajednice. Određenih problema ima i na pripovjedalačkoj razini.
Pisma s otoka
Među sporednim likovima ima dosta klišeiziranosti, dvije ili tri stvari čine se “nategnutima”, ali s druge strane, neke elemente filma Nikša Sviličić je sasvim dobro riješio. Primjerice, nedostatak telefonskog signala na otoku, zbog kojeg su seljani još uvijek okrenuti pisanju i dobivanju pisama, vrlo je zgodno rješenje središnjeg pokretača priče.
Puno zanimljivije su bile “Zagrebačke priče” u produkciji Propeler filma Borisa T. Matića. Omnibus od 9 priča, izabranih iz 109 scenarija, prava je mala škrinja s blagom. Moglo se vidjeti Kluković-Odvorčićevu verziju epizode s kojom je Odvorčić ušao u konkurenciju kratkog igranog filma u Cannesu. Zajednička epizoda uistinu je bitno drugačija, ali jednako zanimljiva. Zapravo u filmu su najbolje priče koje nisu striktno vezane na zagrebačku tematiku: vrlo dobra je epizoda Branka Ištvančića “Recikliranje”, a “Žuti mjesec” Zvonimira Jurića i “Inkasator” Igora Mirkovića izvanredni su komadi kratkog filma. Među prvim filmovima koje smo vidjeli su i “Blizine” Zdravka Mustaća, film snimljen u videoformatu, sa samo dva lika i čitavom radnjom smještenom u pokvareni lift.
Dragan Jurak
Ideologija ‘malog mista’
“Vjerujem u anđele” populistički je film s ideologijom “malog mista”, u kojem se smisao života pronalazi u produženoj turističkoj sezoni. Premda se predstavlja kao benigni film, kojem je cilj tek izvući osmijeh na lica gledatelja, “Vjerujem u anđele” ima i svoj ozbiljniji društveni kontekst. Ogledalo pred koje nas film stavlja je slika razgledničke, beskonfliktne, izrazito tradicionalne i religiozne zajednice. Određenih problema ima i na pripovjedalačkoj razini.
Pisma s otoka
Među sporednim likovima ima dosta klišeiziranosti, dvije ili tri stvari čine se “nategnutima”, ali s druge strane, neke elemente filma Nikša Sviličić je sasvim dobro riješio. Primjerice, nedostatak telefonskog signala na otoku, zbog kojeg su seljani još uvijek okrenuti pisanju i dobivanju pisama, vrlo je zgodno rješenje središnjeg pokretača priče.
Puno zanimljivije su bile “Zagrebačke priče” u produkciji Propeler filma Borisa T. Matića. Omnibus od 9 priča, izabranih iz 109 scenarija, prava je mala škrinja s blagom. Moglo se vidjeti Kluković-Odvorčićevu verziju epizode s kojom je Odvorčić ušao u konkurenciju kratkog igranog filma u Cannesu. Zajednička epizoda uistinu je bitno drugačija, ali jednako zanimljiva. Zapravo u filmu su najbolje priče koje nisu striktno vezane na zagrebačku tematiku: vrlo dobra je epizoda Branka Ištvančića “Recikliranje”, a “Žuti mjesec” Zvonimira Jurića i “Inkasator” Igora Mirkovića izvanredni su komadi kratkog filma. Među prvim filmovima koje smo vidjeli su i “Blizine” Zdravka Mustaća, film snimljen u videoformatu, sa samo dva lika i čitavom radnjom smještenom u pokvareni lift.
Dragan Jurak