Kad pogledate “Halimin put” Arsena Antona Ostojića , teško je ne pomisliti na kanadsko-francuski film “Naša majka” (tako su u nas preveli “Zgarišta”) Denisa Villeneuvea, koji se zagubio u hrvatskim kinima, ali je bio neusporedivo dostupniji na DVD-u. U potonjem radnja počinje (recimo) u današnje doba, smrću naslovne junakinje, koja testamentom zaviješta djeci da pronađu oca i brata. Nijedno od njih time nije oduševljeno, nisu ni znali da imaju brata, a za oca su mislili da je odavno umro ili poginuo. Majka im je stigla u Kanadu sa Srednjeg istoka (po svoj prilici Libanona) i nikad nije pričala što je sve tamo proživjela: priča se stoga odigrava u tri vremenska okvira, u prvom pratimo njezinu dramu u domovini, kako se spetljala s mladićem druge vjere i zbog toga morala pobjeći iz sela, u drugom ona traga za svojim sada već odraslim sinom, koga je morala dati na usvajanje, ali završava u zatvoru gdje je okrutno muče, a u trećem joj djeca postupno, na vlastiti užas, sklapaju dijelove slagalice. Kako se rješenje nazire, sličnost filma s grčkim tragedijama sve je naglašenija.
Grčka tragedija
U “Haliminom putu” naslovna junakinja je sredovječna Bosanka, koja je upravo doznala da su otkrili posmrtne ostatke grupe ljudi, pobijenih za vrijeme rata od strane Srba, među kojima bi mogao biti i njezin sin. Neophodno je da ona da krv, kako bi se na osnovu DNK moglo ustanoviti je li nestali mladić među pronađenim žrtvama. Postoji, međutim, problem: Halima svom sinu nije bila biološka majka, bilo je to dijete njezine nećakinje Safije ( Olga Pakalović), koju je otac ( Mustafa Nadarević) potjerao od kuće, nakon što je doznao da ljubaka sa Srbinom ( Mijo Jurišić) iz susjednog sela. I ovdje su tri vremenska plana, u prvom se dijete rađa, u drugom nestaje, a u trećem se rješava zagonetka njegovih posmrtnih ostataka. U završnici se grčka tragedija također nameće kao prepoznatljiv uzor.
Je li u pitanju nedozvoljena sličnost? Ne bih rekao. Scenarist Feđa Isović (i hrvatska publika uživa u njegovom “sitcomu” “Lud, zbunjen, normalan”) inspirirao se sudbinom Bosanke Zahide Fazlić, čiji je posinak, 21-godišnji Emir, likvidiran 1992. na Korićanskim stijenama. Dugo je pokušavala nagovoriti njegovu biološku majku, koja se u međuvremenu odselila u Zagreb, da pomogne u ustanovljavanju Emirovih posmrtnih ostataka i napokon u tome uspjela. Isović je napisao prvu verziju scenarija još sredinom prošlog desetljeća, za svog prijatelja Benjamina Filipovića, s kojim je radio na crnoj komediji “Dobro uštimani mrtvaci”, a nakon njegove smrti za tekst se zainteresirao Ostojić. Prema tome, nema govora o eventualnim posudbama.
No kada ta dva filma već imaju tako slične priče, ne preostaje drugo nego usporediti ih. “Naša majka” je surova i neugodna drama, povremeno neugledne fotografije, koja ostavlja dojam kao da vas je netko satima lupao u želudac. Vjerojatno je to i razlog da lani nije dobila Oscara za najbolji strani film, nego je nagrada pripala nešto slabijem danskom filmu “U boljem svijetu”.
Pouzdani Trninić
“Halimin put” nema takav dramski učinak, prije je u pitanju melodrama koja nastoji pobuditi jake emocije gledatelja. Za razliku od izrazito ružne vizualne fakture “Naše majke”, naš se film odlikuje neusporedivo efektnijom fotografijom (pouzdani Slobodan Trninić), pedantno izvedenom scenografijom, kostimima i maskom, a i glumci su virtuozni, osobito Alma Prica i Olga Pakalović. Stječe se dojam da je film ove godine bio na neki način kažnjen u Puli, jer je izborio tek jednu Zlatnu arenu, iako bi ih - da je žiri bio u drugom sastavu - moglo biti i više. Ostojić je, međutim, uspio u namjeri da gane publiku, jer mu je film dobio Zlatna vrata Pule.
Mene - moram priznati - “Halimin put” nije tako dirnuo. Suviše mi je bilo očito kako se redatelj sa mnom poigrava, a u melodrami je najvažnije - bar kada smo mi razmaženi gledatelji u pitanju - da vas zaskoče i da pustite suzu kada to niste namjeravali. “Grbavica” Jasmile Žbanić me, recimo, zaskočila, ali u “Haliminom putu” sam točno znao što se sprema, pa nisam želio ispasti marioneta.