Ponekad slabiji film pobere puno više nagrada nego onaj puno bolji. Tako je Pavo Marinković samostalno debitirao komedijom “Ljubavni život domobrana” (2009.) i za nju dobio čak tri Zlatne arene u Puli (za najbolju žensku ulogu, scenografiju i montažu).
Ove je godine na istom festivalu pokazao svoj drugi dugi igrani film, puno bolje “Ministarstvo ljubavi”, ali je ostao bez ikakvih priznanja. Štos je u tome da je žiri nekad dijelio nagrade svakom pomalo, a posljednjih godina sve poberu dva-tri favorita. Marinkovićev film među njima nije bio i tako bi netko došao do posve krivog zaključka da mu je prvijenac superiornije ostvarenje.
Marinković je već dosta dugo u kinematografiji. Još dok je radio u dramskom programu HRT-a, Dražen Žarković režirao je po njegovu scenariju tv film “Ajmo žuti” (2001.), simpatičnu komediju o nogometnim navijačima koja je prebačena na 35mm vrpcu i nezapaženo se izgubio na repertoaru. Ponovno je surađivao sa Žarkovićem na “Trešeti” (2006.), mediteranskoj humornoj tv drami, scenarij je bio njegov ali je potpisan i kao koredatelj, no očito mu je kolega obavio važniji dio posla jer je posebno naveden kao redatelj, i to na samom kraju špice. I “Trešeta” je prebačena na 35mm vrpcu, ovaj put s razlogom, jer se naputovala po svjetskim festivalima srednjeg ranga, a bio je to i jedan od solidnijih reprezentanata hrvatske kinematografije toga razdoblja.
Okupacija, 27. slika
Nakon “Ljubavnog života domobrana”, koji je katastrofalno prošao u kinima, dobronamjerno bih mu savjetovao da se okani filmske režije i usredotoči na pisanje scenarija, no on se prebacio na dokumentarce. Doznao je da je “Okupacija u 26 slika” Lordana Zafranovića u Čehoslovačkoj svojedobno bila najgledaniji film godine, razumljivo, jer toliko seksa i nasilja tamošnja publika dugo nije vidjela, a i redatelj je studirao na praškoj filmskoj akademiji FAMU pa se smatrao nekom vrsti domaćeg umjetnika. Marinković je pitao Čehe o tom fenomenu, ali i nas iz Hrvatske koji smo ga smatrali čistim opsjenarom i državnim redateljem. Tako je nastala “Okupacija, 27. slika” koja je čak bila u Karlovym Varyma i otvorila dokumentarni program Sarajevo film festivala te putovala gdje god su čuli za taj slučaj. Iskreno, požalio sam sudjelovanje u tom filmu, jer bez obzira na sve ubode, Lordan je ispao “veći od života”, a mi drugi poput pčelica koje mu ne mogu ništa. Još se i Marinković unfair poigravao kontekstom, nešto skrivao, nešto prenaglašavao, ali kad pristanete na takav angažman, ne očekujte ništa dobra. Srećom sam film pogledao tek ovih dana, da sam ga vidio ranije, puno bih se više živcirao.
Dva junaka
U odnosu na sve što je dotad radio, “Ministarstvo ljubavi” Marinkovićevo je najzrelije ostvarenje. Ponajprije, ima provokativnu premisu zasnovanu na novinskom članku o mogućnosti da po novom obiteljskom zakonu udovice branitelja koje su u međuvremenu zasnovale vanbračnu zajednicu izgube pravo na mirovinu. U Marinkovićevoj verziji država osniva posebno ministarstvo koje pak angažira nezavisne “agente” za ustanovljavanje pravog stanja stvari. Možete pretpostaviti tko se prihvaća takvog posla, samo očajnici koji riskiraju da ih ne prebiju u malim mjestima gdje takve žene štuju poput svetica. Marinković se usredotočio na dva takva “junaka”, jedan je nezaposleni biolog koga su ionako primili preko veze, njegov svekar šef je tog “ministarstva ljubavi”, a drugi je čudak kojem je to zadnja šansa da si osigura egzistenciju. Nema toga na što sve njih dvojica nisu spremni, lažno se predstavljaju kao trgovački putnici ili znanci poginulih branitelja, kriomice snimaju milovanja udovica s novim izabranicima (ima i onih koje su u lezbijskoj vezi), a u jednom trenutku se i sinčić jednoga od njih uključuje u špijuniranje. Konkurencija je velika, jer stalni radni odnos očekuje samo one koji skupe najviše poena, tj. uštede državi najviše nepotrebnih izdataka na mirovine.
Diskretni humor
Marinković se ne žuri sa zapletom, niže sitne zgode kojima karakterizira svoje protagoniste i pokazuje kako se njihova prvotna antipatija ipak pretvara u nešto drugo, očito mu je bliži diskretni češki od agresivnog srpskog humora, no srećom, situacije su tako zanimljive, a glumci (Stjepan Perić i Dražen Kühn) tako dobri da gledatelju nije nimalo dosadno, treba mu tek vremena da se u sve to uključi. Film je pritom i vješto režiran, nema diletantskih dramskih skretanja kao u “Ljubavnom životu domobrana”, a prizor crvene škode octavije snimljene odozgo kako mili provincijskim cestama funkcionira kao višeslojna metafora. Je li to sve moglo biti i razigranije? Dakako, i to bi se “Ministarstvu ljubavi” moglo osvetiti u kinima: pomislite samo što bi tandem Brešan-Matišić napravio iz takvog sižeja. Ukoliko ga sada propustite, strpite se do premijere u online videotekama ili na televiziji, jer tako dopadljiv domaći film ne biste smjeli propustiti.