IDEOLOŠKI SUKOB

MORALNA FILOZOFIJA MARVELOVA FILMSKOG SVEMIRA O čemu govorimo kada govorimo o Osvetnicima

    AUTOR:
    • Neven Vulić

  • OBJAVLJENO:
  • 19.05.2019. u 23:52

Ideološki sukob Osvetnika i Thanosa istovremeno je polemika moralne filozofije. I dok Kapetan Amerika zastupa Kantov moralni zakon, po kojem se ne može nikoga žrtvovati za veće dobro jer je svaki život bitan, Thanos je prigrlio filozofiju Johna Stuarta Milla, po kojoj je uvijek cilj veće dobro za veći broj ljudi

Zaljubljenici u superjunake zasigurno su upoznati sa sveprisutnim Marvelovim filmskim svemirom (MCU). Američka franšiza utemeljena na stripovima Marvel Comicsa dosad je globalno utržila oko 20 milijardi dolara, pa su se Iron Man, Kapetan Amerika, Thor i ostali protagonisti tzv. beskonačne sage prometnuli u nevjerojatno lukrativan holivudski brend i postali fenomen 21. stoljeća.

Marvelov filmski svemir nastao je 2008. godine pojavljivanjem prvog “Iron Mana”, priče o izumitelju oklopnog odijela i neodgovornom plejboju Tonyju Starku (Robert Downey Jr.). U drugom nastavku Stark se prometnuo u gramziva kapitalista, a u “Kapetanu Amerika: Građanski rat” postao je zagovornik umjerene državne regulacije. Spominjanje državnog uplitanja u život pojedinca ovdje nije slučajno, kako su se ovi filmovi granali, preplitali i bujali (dosad ih je snimljeno čak 22), tako su iz narativne pozadine provirivala ozbiljna politička i društvena pitanja, baš kao i u stripovima, no ovaj put kroz blještavilo najmodernije računalne animacije.

Primjerice, “Čuvari galaksije” govore o očinskom zlostavljanju, “Thor: Ragnarok” pod redateljskom palicom Taike Waititija izvrsna je komedija o užasima kolonijalizma, dok afrofuturistički ”Black Panther” preispituje ideje utjecajnog francuskog filozofa Frantza Fanona, koji se u “Prezrenima na svijetu” (1961.) nije pitao postoji li mirna revolucija, nego glasno brani pravo koloniziranih da se u borbi za slobodu služe nasiljem.

Nakon 11. rujna 2001. i pada Blizanaca aktualizira se niz sličnih problema u američkom društvu, također utkanih u tzv. treću fazu beskonačne sage - vojni imperijalizam Sjedinjenih Američkih Država, žrtvovanje osobnih sloboda i privatnosti u zamjenu za sigurnost, pitanje odgovornosti vlasti i korupcije političkih elita, ekološka održivost i klimatske promjene, siromaštvo, rasna i ekonomska nejednakost... Naravno, zloslutna prizma navedenih problema ugurana je u scensku pozadinu i premazana slojem komike.

 

Utilitaristička perspektiva

Temeljna filozofska potka ovih filmskih priča vrlo je jednostavna, preispituje se koruptivni utjecaj moći na osobne principe i moralnost likova. Stalne egzistencijalne prijetnje vrše pritisak na te nesavršene pojedince, a intimna muka junaka koristi se za preispitivanje njihove borbe za opće dobro - na koji se način služe svojim moćima i kako se mijenjaju dok doživljavaju neuspjeh za neuspjehom.

U kinima su se 26. travnja pojavili i posljednji “Osvetnici: Završnica”. U prva tri tjedna prikazivanja pomeli su box office, globalni prihodi probili su cifru od 2,5 milijarde dolara, obaraju se američki i međunarodni rekordi zarade, a rađa se osnovana sumnja da će i Cameronov nedodirljivi “Avatar” (2009.) biti zbačen s trona financijski najuspješnijih.

Globalnom interesu svakako pripomaže i činjenica da u filmu naizgled glumi pola Hollywooda, a popularni glumci poput Scarlett Johansson ili Chrisa Pratta iskaču iz pop-kulturnih rubrika, YouTuba i društvenih mreža kao iz paštete. No, od poznatih glumačkih imena za kvalitetnu filmsku priču svakako je važnija scenaristička kulisa Christophera Markusa i Stephena McFeelyja.

Scenarij posljednjeg nastavka “Osvetnika” (dugog 181 minutu) narativno je kompleksan zbog velikog broja likova i povezanosti s prethodnim nastavcima, no mimo zasićenja melodramatikom i prečestih glavobolja uslijed raznih nelogičnosti, “Završnica” ipak funkcionira, i to najbolje u luckastim mikromomentima.

Ukratko, na događajnoj razini svijet Osvetnika u posljednjem se nastavku raspada. Nisu uspjeli spriječiti zločestog Thanosa (Josh Brolin) u uništenju polovice svemirske populacije iz gorljivog uvjerenja da će inače doći do masovnog pomora zbog nedostatka resursa. Odgovor na vječno filozofsko pitanje “Koliko vrijedi život pojedinca u odnosu na mnoge živote?” Thanos zna odavno - život pojedinca ne vrijedi baš ništa. A kad je Kapetan Amerika mogao žrtvovati određene osobe i tako spriječiti spomenutu kataklizmu, njegov je odgovor bio: “Mi se ne igramo životima”. Ipak, teško je shvatljivo čuvanje jednog jedinog života po tolikoj cijeni, zar ne, pita nas zastrašujući negativac.

U ovim suprotstavljenim pogledima može se naslutiti ideološki sukob Osvetnika i Thanosa te jedna važna polemika moralne filozofije.

S jedne strane, Kapetan Amerika zastupa deontološku moralnu etiku. Moralnost čina temelji se na tome je li sâm čin ispravan ili nije, dok posljedice djelovanja nisu toliko važne. Dakle, kad nekoga treba žrtovati za veće dobro priziva se Immanuel Kant i njegovo tumačenje da pozitivne posljedice mogu proizići čak i iz postupka kojim se htjelo nekomu naštetiti te da je suprotno također istinito, uvijek se može dogoditi nešto loše bez obzira na najbolje namjere. Kant upravo zato ne promatra posljedice postupaka, već se poziva na princip moralne dužnosti i poštovanje moralnog zakona, gdje se po prvom kategoričkom imperativu smije djelovati samo prema maksimi koja može predstavljati univerzalni zakon za sva moralna bića. A žrtvovati nekoga za veće dobro nikako ne može biti univerzalni zakon i nije moralno, jer je, pojednostavljeno rečeno, svaki život bitan.

S druge je strane Thanos koji zastupa konsekvencionalistički stav ili, preciznije, utilitarističku perspektivu obično povezanu s britanskim filozofima Jeremyjem Benthamom i Johnom Stuartom Millom, koji tvrde da bi cilj uvijek trebao biti veće dobro za većinu ljudi. Dakle, moralno ispravan čin (ili izostanak istog) je onaj koji daje najbolji ishod. Opće dobro, a ne pojedinac, osnovni je moralni imperativ.

 

Prazna gesta

Obje filozofske pozicije mogu šarmirati svojim intuitivnim vrijednostima, kao što i obje mogu biti posve apsurdne ako se dovedu u krajnje pozicije. Primjerice, Kant tvrdi - ne samo da se ne smije ubiti jedna osoba kako bi se spasile dvije, već se u istoj situaciji ne smije ni lagati da bi se spasio nečiji život. A kontroverzni australski filozof-utilitarist Peter Singer u “Praktičnoj etici” (1993.) važe moralna opravdanja za oduzimanje života bebama s poteškoćama u razvoju. Zaključuje da je u krajnjim slučajevima moralno pogrešno ne skratiti život takve bebe, što mnogi smatraju nedopustivim, čak i čudovišnim.

Kontrastiranje ovih filozofskih načela u “Osvetnicima” elegantno je izvedeno u kontekstu karakterizacije likova. Baš kao što je teško zamisliti Supermana kako ubija (jer slijedi Kantova načela), isto je tako teško zamisliti bešćutne Marvelove superjunake koji ne cijene svaki ljudski život. Jer ih upravo to i čini junacima.

No, herojstvo ne može uvijek spasiti svijet, pa se u posljednjim “Osvetnicima” visokoparna filozofija poštovanja svakog moralnog bića pokazuje kao prazna gesta jer su posljedice takve moralne superiornosti bile porazne. Oni koji su se odbili kockati tuđim sudbinama krahirali su, dok je utilitarist Thanos uspio u naumu da izbriše pola svih života. Kantov nauk nije se isplatio, i to je taj emotivno nabijeni uvod u posljednji nastavak “Osvetnika”.

Pozicija Thanosa kao glavnog negativca začudna je i pomalo intrigantna. On ne želi postati ultimativni vladar svemira ili nekakav svemoćni car, nego jednostavno smatra da su resursi ovog svemira konačni i da će život patiti ako se nešto ne poduzme. Ovakav način zaključivanja sličan je onom britanskog ekonomista Thomasa Roberta Malthusa, koji u eseju “O načelu populacije” (1798.) tvrdi da višak resursa vodi u pretjerani rast populacije, a ne višoj kvaliteti života, te da je takav način društvenog gospodarenja neodrživ.

Malthusove ideje kritički su dočekane na nož i možda nije čudno da su se pojavile u osobnoj filozofiji superzločinca. Na tragu te krive logike se i popularni astrofizičar Neil deGrasse Tyson obrecnuo na Twitteru: “Svakako, Thanos je iznimno zao, ali kladim se da nikad nije slušao osnove astrofizike. Želi pobiti jednu polovicu svih živih bića kako bi spasio drugu - zbog ograničenih resursa. Ali svemir sadrži toliko više resursa nego što bi sve civilizacije koje su u njemu ikada mogle potrošiti”.

 

Amnesty International

Premda se radi o holivudskom blockbusteru, a od takvih ne treba očekivati dosljednu logiku, treba ponoviti da je Thanosova fantazma o finitnosti resursa posve neosnovana. No, budimo nonšalantni i recimo da ultimativni zlikovac ima pravo na svoje tripoidno ludilo. Nameće se pitanje treba li se i holivudskim scenaristima, skupa s moćnicima filmskih studija koji određeni scenarij moraju autorizirati, progledati kroz prste premda 2019. godine i dalje nisu usuglašeni sa suvremenim spoznajama iz kvantne teorije i ne slijede osnovna logička pravila putovanja kroz vrijeme, a u ovom se filmu očajnički čin spašavanja svemira postiže upravo - putovanjem kroz vrijeme? Svejedno, ovaj i niz drugih felera vlasnicima studija vjerojatno su irelevantni kad pogledaju impresivne inicijalne prihode ovog kino hita.

Dapače, interesantno je o kakvom se filmskom fenomenu zapravo radi. Čak je i Amnesty International (!) pojavljivanje ovog filma iskoristio kao “prigodu za edukaciju” i na svojim stranicama negativca Thanosa proglasio krivim za kršenje ljudskih prava i zločine protiv čovječnosti - po načelima međunarodne pravde.

Sasvim sigurno dio svjetskog uspjeha leži u prepoznatljivosti evoluiranih likova iz franšize koja se intenzivno gradi nešto više od desetljeća. Određeni protagonisti Marvelovog filmskog svemira počeli su kruto usidreni u svoje arhetipsko-junačke pozicije, no kad su se te moralne “drvene Marije” pod pritiskom nevolja i ponukane porazima počele koprcati na sivom području, postale su nalik običnim i bespomoćnim ljudima, prijemčive i svakako manje iritantne. Sve više podsjećaju na osvetoljubive bogove s Olimpa koji se nisu libili eksplicitno pokazati da su nesavršeni i kapriciozni, a samim takvim priznanjem njihovo ponašanje postaje ljudski razumljivo, a i lakše ih je opravdati čim u njima prepoznamo sebe i svoje slabosti.

Posljednji “Osvetnici” dio su franšize koja je preorala filmsku industriju i stubokom je promijenila, ne samo nabolje. Ovaj blockbuster prilično vjerno predstavlja suvremeni Hollywood. Vizualno je impresivan, scenaristički zbrzan i povremeno konfuzan, istovremeno je originalan, ali i prekopiran, recikliran i kolažiran. Svakako osvaja impresivnim popisom glumaca. Zbog ove franšize teaser nakon odjavne špice sada je standard, a tzv. filmski multiverse postao je mokri san svakog holivudskog studija kad pobroji Marvelove uspjehe - među deset najuspješnijih filmova svih vremena čak ih je pet iz Marvelove filmske radionice.

Dakle, ono što su našim bakama predstavljali klasici “Prohujalo s vihorom”, “Ben-Hur” ili “Prozor u dvorište”, a mojoj generaciji “Terminator II” ili “Umri muški”, milenijalcima su to Marvelovi junaci. No, ruku na srce - ponekad su i dalje karakterno dosta plošni.

Primjerice, Thanos, poremećeni titan iznimno bogate i mračne pozadinske priče u stripu, u filmu je ipak postao isprazan ideolog slabe logike, čak i kad je posve jasno da personificira potrebu radikalnog posvećivanja ekološkim problemima na globalnoj razini, a ne samo deklarativnim rješenjima kratkoga daha.

U jednim od početnih kadrova i sami Osvetnici nevoljko primjećuju da je pola svih živih bića potamanjeno, ali se populacija kitova oporavila i sad plivaju rijekom Hudson. Čak i takva kataklizma ima svojih prednosti. Baš kao što je pokazalo iskustvo Drugoga svjetskog rata na primjerima SAD-a, Japana ili Njemačke - nakon razaranja slijedi razdoblje gospodarskog oporavka.

 

Radikalna promjena

Možda je upravo ta činjenica globalnu publiku najviše nesvjesno zastrašila pri veličanstvenom CGI pogledu na prijetnju ultimativnog zločinca. Naša potreba za radikalnom ekološkom promjenom u okviru trenutačnog sustava zapravo je neizvediva, jer na takve žrtve nismo spremni, premda je jasno da nam o tome vjerojatno ovise životi.

Ali na samom kraju filma sve je poništeno. Thanos je drugi put ubijen unutar istog filma, što se može simbolički protumačiti tako da je dvostruko ubijena želja za nužnom i temeljitom promjenom sustava, zbog straha i sasvim prirodne potrebe da se održi sadašnji status quo.

Iz sličnog razloga J. R. R. Tolkien sredinom 60-ih, zabrinut zbog naglih društvenih promjena i globalnog nazadovanja koje u njima prepoznaje, govori da mu je bliži svijet Williama Shakespearea. Traumatično iskustvo Velikoga rata, pa onda i Drugoga svjetskog rata, ostavlja dubok trag i na njegovu djelu “Gospodari prstenova”, još jednom nedavnom primjeru holivudske monetizacije vječne priče o borbi dobra i zla.

Pola stoljeća kasnije slušamo Trumpova izolacionistička obećanja o gradnji zida na granici s Meksikom. Promatramo američko koketiranje s novim ratovima gdje je trenutačni antagonist Teheran. I kao što je Tolkien nostalgično promatrao svoju prošlost, tako možemo i mi vlastitu - istu onu koja se ovom piscu onda činila suludom. Iz ove perspektive hladnoratovsko razdoblje nije teško romantizirati, a danas ga i Amerika i Rusija zazivaju s čežnjom.

Međutim, ta naizgled jednostavnija vremena su minula, a globalne prijetnje kao da se samo množe. Za utjehu nam preostaje eskapizam u celuloidnu fikciju, gdje se barem zna tko su pozitivci, a tko negativci. Svakako i u tom grmu leži jedan od niza razloga nevjerojatnog uspjeha posljednjih “Osvetnika”.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo