KAMENI GOVORNICI

NA BERLINALE PRIKAZAN DOKUMENTARAC O SPOMENICIMA I KULTOVIM U BiH Što je zajedničko Međugorju i Kusturičinu Andrićgradu

Berlinale

Igor Drljača (u krugu)

Film kanadskog redatelja sarajevskog podrijetla Igora Drljače  prikazan je na Berlinaleu, a krajem veljače hrvatska će ga publika gledati na ZagrebDoxu

Nacionalistički mitovi, spomenici i memorijalna obilježja, opskurantski iracionalizam, uspon praznovjerja, mitova i iracionalnosti - sve to pejzaž je postkomunističke Istočne Europe.

Od nacionalističkih izmišljotina, preko kvaziznanstvenog fake newsa, do svakovrsnih kultova i vjerskih pretjerivanja zemlje nekadašnjeg “naučnog socijalizma”, u 30 su se godina pretvorile u legla neznanstvene mitske svijesti.

Tako je diljem istočne Europe, od Rusije do Makedonije. Tako je, hvala na pitanju, i u Hrvatskoj. Razumljivo je onda da je tako i u Bosni i Hercegovini, zemlji koja je uz “normalnu” tranziciju prošla i užasni rat, a još se dogodilo da je taj rat zamrznut bez pobjednika, pa na neki način nije završen. Te doista jedinstveno nepovoljne okolnosti BiH su još dodatno pretvorile u meku za iracionalnost, masovnu opsjenu, te - ne jednu, nego tri - nacionalističke tvornice lagarija.

Na berlinskom je festivalu prikazan jedan film koji gledatelja kroz dokumentaristički puzzle uvodi u tu i takvu BiH. Riječ je o dokumentarnom filmu kanadske produkcije koji potpisuje kanadski redatelj sarajevskog podrijetla Igor Drljača. Naslov filma je “Kameni govornici”, a bavi se memorijalnom praksom, spomenicima i kultovima u današnjoj BiH. Film je u Berlinu prikazan u popratnom festivalskom programu Forum, a koncem veljače zagrebačka će ga publika moći vidjeti na ZagrebDoxu.

Piramidski turizam

Drljačini “Kameni govornici” bave se četirima bosansko-hercegovačkim fenomenima. Prvi od njih je Međugorje, drugi piramide kod Visokog, treći Kusturičin Andrićgrad u Višegradu, a četvrti memorijalna praksa antifašizma u utvrdi bosanske ljevice - u Tuzli. U prvoj priči, Drljača odlazi u Međugorje gdje tijekom jednog ljetnog vikenda prati masovno hodočašće, misu na više jezika, uspon na brdo Križevac i šaroliku internacionalnu svjetinu vjernika. Te prizore prati hladnom, distanciranom kamerom uz minimum vožnji i montaže.

Takve scene montažno presijeca statičnim portretima franjevaca i mještana, a (najčešće) u offu čujemo i njihova svjedočenja. Ta svjedočenja učvršćuju temeljni lokalni narativ o Međugorju: Gospa nas je spasila, dotad je sve bilo jad i bijeda, ona je ovdje došla da nas izbavi od komunizma, što znači sotone.

U drugom dijelu filma Drljača prelazi u Visoko, gdje je marnim PR-om “Indiane Jonesa” Semira Osmanagića u međuvremenu iznikao cijeli piramidski turizam. Pratimo vodiče, grupe koje lunjaju hodnicima “piramida”, te kao i u Međugorju slušamo svjedočenja lokalnih aktera, uključujući Osmanagića. Ono što je manje poznato je da su piramide u međuvremenu postale kultno mjesto za poklonike new agea i sinkretičkih duhovnosti. Drljača prikazuje i njihovo “hodočašće”, obred je kao i u Međugorju opet na više jezika, opet su tu mikrofoni, stejdž, šator i zanimljiva internacionalna svjetina.

 

Komunistička mitologija

Treći dio filma vodi ga u Višegrad, gdje kamerom dočarava arhitektonsko-skulptorsku papazjaniju koju je zamislio i izveo Emir Kusturica. Opet priča s mještanima koji su ushićeni onim što je u njihovom kraju napravio “profesor Kusturica”. Prikazuje turiste i izlete riječnim kruzerom. U jednom trenutku, lokalna turistička djelatnica redatelju tumači i reljef na andrićgradskom kinu na kojem Kusturica i pomagači potežu konop ne bi li ostvarili svoj projekt. Lokana vodičica upozorava filmaša da je na mozaiku i Novak Đoković, no - zanimljivo - propušta spomenuti i čovjeka koji je uočljiv u prvom planu: Milorada Dodika.

Četvrti dio filma vodi nas u Tuzlu koja se pod dugogodišnjom vlašću SDP-ovog gradonačelnika Jasmina Imamovića pretvorila u posljednje postjugoslavensko “galsko selo” stare socijalističke memorijalne prakse. A kad se kaže “stare”, to nije pretjerivanje. Drljačin dokumentarac prikazuje svečanu priredbu na dan ZAVNOBiH-a, a ta priredba uključuje recitacije, igrokaz i scensku koreografiju te se doista čini kao da je odmrznuta izišla iz 1977. Nakon toga, Drljača prikazuje i svečani defile, polaganje karanfila pod bistu tuzlanskih revolucionara i Josipa Broza Tita. Konzervirana komunistička mitologija u Drljačinom se filmu svodi na tek još jedan, četvrti kuriozitet u kabinetu bizarnosti, uz vjerske kultove, lažna arheološka nalazišta, new age hodočašća i lažne renesansne gradine.

Kroz sve četiri priče Drljača nas vodi istom dokumentarističkom metodom koja podsjeća na slične filmove Ukrajinca Serhija Loznice - recimo, “Majdan” ili “Dan pobjede”. Drljača dugo prati prizor fiksnom kamerom, s minimum kretanja i montaže, a onda te prizore montažno spaja sa statičnim portretima lokalnih ljudi. Uz to idu svjedočenja koja su najčešće u offu, tako da ne možemo uvijek spojiti glas i govornika.

Uvodni prolog

Četiri ambijenta kojima se bavi, Drljača najavljuje uvodnim prologom filma. U prologu prikazuje pogone napola propale tuzlanske tvornice DITA, te priča s radnicama. Intencija takvog uvoda je jasna: sva eksplozija iracionalnosti koju ćete od ove točke gledati posljedica je kraha socijalističke modernizacije.

I dok se s takvom tvrdnjom nije teško složiti, dojam je da se sam autor dosta muči da je provede jasno kroz film. Premda bi omnibuska struktura filma sugerirala čvrsti koncept, Drljačin film ga nema. Ono što nedostaje pričama je prava zajednička poveznica. Dio priča vezan je uz spomenike - film počinje spomenikom kralju Tvrtku u Tuzli i završava Titom, opet u Tuzli. No, u Visokom nema spomenika, a u Međugorju je on nebitan. U dvije prve priče poveznica je religija, u trećoj nje nema.

Drljači također nesvjesno ili svjesno izmiču politički slojevi. Dok je u međugorskoj i tuzlanskoj priči ideologija u centru, u najslabijem segmentu o Andrićgradu kanadski režiser je ne uočava. Premda se blago izruguje djelu “profesora Kusturice”, Andrićgradom se bavi isključivo kao arhitektonsko-estetskim trešom, ne tematizirajući ono najbitnije: da je Andrićgrad zapravo hram nacionalizma, arhitektonsko opredmećenje konzervativno-nacionalističke ideologije s nacionalnom crkvom u sredini i popabirčenim “identitetom” uokolo.

Riječ je - ukratko - o filmu punom rupa. No, “Kameni govornici” imaju vrlinu koja je kod dokumentarca važna: donose puno snimljenog materijala o mjestima i zbivanjima koja su doista zanimljiva. Šteta da s tim materijalom kanadski režiser nije uspio napraviti nešto domišljenije.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo