EDUARD GALIĆ

'Nema razlike u snimanju erotskih scena 70-ih i danas. Ako glumci vole improvizirati, kao Šerbedžija i Furlan, sve ide glatko...'

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 08.07.2018. u 18:09

Opsjednut seksom: Glumac Karlo Mrkša sa svim se partnericama u filmu jako dobro snašao u scenama seksa

 

Naredne nedjelje, već drugog dana pulskog festivala, u Areni je na programu film “Za ona dobra stara vremena” koji ima poprilične šanse u borbi na nagradu publike “Zlatna vrata Pule”.

Njegovi su protagonisti grupica prijatelja, dvadesetineštogodišnjaci, koji najradije provode vrijeme u mjesnom kafiću i gledanju nogometnih utakmica, stalni posao ih toliko ne privlači, a uostalom većina ga ni ne može dobiti. Kada se ponekom i posreći da prođe na natječaju, to zna završiti apsurdno, pa ga unatoč diplomi zaposle kao skladištara.

Film je brz, pun humora, ima i dosta scena seksa, a dominiraju mladi glumci koje ste vjerojatno vidjeli u nekom televizijskom angažmanu ili u kazalištu, ali ne predstavljaju etablirana imena. Reklo bi se, rad debitanta koji se tek predstavlja javnosti, međutim, štos je u tome da ga je režirao 82-godišnjak s vjerojatno najbogatijom filmografijom u Hrvatskoj: dosad je snimio sate i sate TV drama, serija te kratkih i dugih filmova.

Zagreb, 040718.
Mix bar ugao Meduliceve i Dezeliceve ulice.
Edo Galic filmski i televizijski redatelj sa novinarom Jutarnje lista Nenadom Polimcem.
Foto: Krasnodar Persun / CROPIX
Krasnodar Persun / HANZA MEDIA

Eduard Galić i Nenad Polimac

 

U pitanju je Eduard “Edo” Galić, čije ćete ime pronaći u svakom relevantnijem filmskom ili televizijskom leksikonu, a koji se posljednji put predstavio u Puli samostalnim filmskim ostvarenjem davne 1967., nedavno restauriranim “Crnim pticama” s Fabijanom Šovagovićem i debitantom Radom Šerbedžijom, i to izvan službenog programa.

Prepoznavanje pravog glumca

Zanimljiva je i okolnost da je scenarij filma “Za ona dobra stara vremena” napisao njegov sin Dominik, djelomično po autobiografskim iskustvima (on je taj koji je s diplomom s Berkleyja dobio u Agrokoru posao skladištara), i to još prije 15 godina. Odmah je odlučio tekst povjeriti svom ocu, što baš nije pomoglo skoroj realizaciji, jer je unatoč pozitivnim recenzijama procijenjeno da Galić stariji ima previše godina da bi režirao takvu priču o mladoj generaciji. Naposljetku je Dominik sam i producirao film sredstvima skupljenima od sponzora, da bi, kad je posao bio obavljen, dobio potporu Hrvatskog audiovizualnog centra.

Zanimalo me je li Edo Galić oklijevao uroniti u film kojim dominiraju mladi glumci? “Ni najmanje, mladost je nešto u što se možete jako lako uklopiti, a osim toga ja sam radio s bar deset tisuća glumaca u najrazličitijim fazama njihovih karijera.” Mustafa Nadarević (kavanski “filozof” Krcko) i osobito Miljenko Brlečić (vlasnik kafića Butra) imena su s kojima je on vrlo često surađivao, no kako je odabrao Marka Petrića i Karla Mrkšu, koji tumače glavne likove Hrvoja i Bornu? “Moj pomoćnik Ivan Mokrović naprosto mi je dovodio glumce nove generacije koju baš nisam poznavao, isprobali smo ih bar 150-160, Dominik se nervirao što se ja nikad otprve ne odlučim za nekoga, no naučio sam da svaka odluka mora malo odležati. Osim toga, kad vam se netko čini idealnim za određenu ulogu, ispadne da on ima drugih obaveza, dođe netko novi i taj se stjecajem okolnosti pokaže još boljim. Zato nikad ne forsiram, znam da je glumačka podjela prilično fluidan proces.”

Kadrovi iz filma Za ona dobra stara vremena

 

Kadrovi iz filma Za ona dobra stara vremena

Kadrovi iz filma Za ona dobra stara vremena

Staloženi Petrić vrlo dobro mu drži film, on je već igrao u zagrebačkom kazalištu Gavella Nikolu Teslu u predstavi Filipa Šovagovića “Tesla Anonimus”, no Mrkša je pravo otkriće, ekstrovertan i opsjednut seksom, za njegov lik svaki je novi dan posebna pustolovina. Je li bio problem režirati erotske scene s mladim glumcima? “Nikakav. Odmah na početku objasnite im što se od njih traži, jedna glumica je zbog toga odustala, došla je druga koja je bila još i bolja, a Mrkši sam naprosto prepustio da se u tim scenama ponaša kako mu odgovara. Mislim da se dobro snašao.” Ima li razlike u erotskim scenama u ovom filmu i onih u seriji “Putovanje u Vučjak” između Mire Furlan i Rade Šerbedžije, koji su ipak neusporedivo iskusniji glumci? “Nikakve. Kad je glumac siguran u sebe, izvede to bez problema. Samo sam jednom ili dvaput imao problema s glumcima koji su oko toga imali nekakvih hemunga. No pustimo seks, meni je nešto drugo važnije. Volim raditi s glumcima koji su skloni improvizaciji, ali u okviru onoga što odgovara sceni. Takvi su bili Šerbedžija, Nadarević i pokojni Ivo Serdar. Užitak je bio s njima smišljati nešto novo, za što se prije nismo dogovorili. Međutim, za takve stvari treba vremena, u ovoj besparici nema šanse za tu vrstu slobode.”

Kaže mi da su ga prije više od 25 godina pokušali poslati u mirovinu. “Zamislite, kad je počela ova naša samostalnost, zove me pravnik na HRT-u i zanima se bih li ja išao u penziju. Pitam ga zbog čega, imao sam tada tek pedeset i nešto godina? Oni su pak imali akciju smanjivanja radnih mjesta, kostimografima i osvjetljivačima dali bi krasne otpremnine od 50 tisuća tadašnjih DEM, i zatim ih opet zvali da rade honorarno, jer nisu imali nikog drugog. Ljudi su dobili rente i sada još i stalna dodatna primanja. Odbio sam to, a možda nisam trebao. Netko bi s ovoliko posla dosad plivao u novcu, no ja imam ovo što imam. I danas pamtim jedno gostovanje u Francuskoj, bilo je to još za socijalizma, kad je neka gospođa pitala je li točno da mi u Jugoslaviji radimo besplatno. Rekao sam da ne, imamo plaće, honorare i tome slično. ‘Pa koliko je to?’ zanimalo ju je. Preračunao sam joj u franke koliko dobivamo, a ona se okrenula drugima: ‘Jesam li vam rekla da oni rade besplatno.’”

Politički nepoželjan

Galić je diplomirao arheologiju, povijest i povijest umjetnosti bio je i asistent na tamošnjoj katedri za srednjovjekovnu arheologiju kod Milana Preloga na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, ali se od 1963. bavi filmom i televizijom. Kratki dokumentarci (hvaljeni “Sunt lacrimae rerum”) su mu nagrađivani, “Crne ptice” su prošle nezapaženo, no danas su revalorizirane kao iznimno važno ostvarenje (nimalo slučajno, jer redatelj navodi kao daleke utjecaje “Čarobni brijeg” Thomasa Manna i “Legendu o Ugetsu” Kenjija Mizoguchija), međutim na Televiziji Zagreb se odlično snalazio kako u suvremenim TV dramama tako i u ekranizacijama klasika. Zvali su ga i na Televiziju Beograd, čudno je bilo što je tamo mogao režirati tekst Antuna Šoljana (“Potop”) koji je na Televiziji Zagreb bio politički nepoželjan, a još ga je više začudilo kad su mu urednici (jedan od njih je bio i Filip David) rekli da sam odabere svoj naredni projekt. Tako je nastala serija “Izdanci iz opaljenog grma” (1972.), koja se bavila razdobljem 1. svjetskog rata, skromno producirana (ne setu nisu imali ni fotografa), no nju i danas drži jednim od svojih najboljih ostvarenja: osobito ju je cijenio i Miroslav Krleža. Iste godine režirao je “Nesahranjene mrtvace” po komadu Jean-Paula Sartrea, scenarij je napisao prvak crnog vala Živojin Pavlović, koji je u srpskoj kinematografiji već bio proskribiran, ali se kako-tako provlačio na televiziji: Pavloviću se jako dopao tadašnji Galićev dokumentarac “Benediktinke” i u tom razdoblju intenzivno su se družili. Na Televiziji Beograd dobio je i svoj prvi visokobudžetni projekt “Dimitrije Tucović” (1973.) o osnivaču Srpske socijaldemokratske partije (glumio ga je Ljubiša Samardžić): danas bi to bio politički provokativan siže jer je Tucović smatrao da je Srbija okupirala Kosovo i da ta zemlja treba pripasti Albancima. Ni tada to nije ostalo bez negativnih referenci, postoji u seriji scena u kojoj Tucović odaje počast herojskim Albancima, koja je već osamdesetih u kasnijim reprizama naprosto izbačena.

 

Sedamdesetih je Galić neprestano skakutao između Televizije Zagreb i Televizije Beograd što je rijetkost, to su dosta zatvorene institucije koje su preferirale domaće profesionalce, no njemu je koristilo to što je radio brzo i kvalitetno. Ipak, nakon serije “Svetozar Marković” (1981.), iz koje je napravljen i istoimeni film, više ga nisu zvali, jer je nakon demonstracija na Kosovu počelo zatvaranje u republičke granice. Nije zbog toga žalio, u Zagrebu je imao puno posla, a osobito velik uspjeh postigla je njegova serija “Nikola Tesla” (1977.) sa Šerbedžijom u naslovnoj ulozi. Je li tada znao da i Krsto Papić priprema film o istoj temi? Nije u toku priprema, ali kad su počeli sa snimanjem, već su znali za konkurentski projekt. Imponiralo mu je što je Petar Božović, koji je igrao u Papićevoj “Tajni Nikole Tesle”, tražio od njega savjete kako da igra tu ulogu, te što je beogradska dramaturginja Borka Pavićević smatrala da se iz te serije može napraviti dobar film: Galić nije bio tog mišljenja i od toga nije bilo ništa.

Je li odbio neki projekt? Da, mini-seriju “Brisani prostor” po scenariju Ive Štivičića: bavila se tzv. akcijom Fenix, hvatanjem Bugojanske skupine koja je 1972. po nalogu Hrvatskog revolucionarnog bratstva upala u Jugoslaviju i planirala diverzije i ustanak. Realiziralo ju je TV Sarajevo, ali je u razgovoru s tamošnjim političarima Galić shvatio da bi se upleo u nešto neželjeno.

 

“Nepokoreni grad” (1982.) njegov je najambiciozniji projekt, potpisao je šest od 14 epizoda, među ostalim i kultnu “Crnu kožnu torbu” u kojoj uhvaćenom ilegalcu Miljenku Brlečiću stavljaju na trbuh kavez s izgladnjelim štakorom Karlom. Ponešto je i sam naučio tijekom priprema. “Bio sam u Kerestincu i zapanjio se kako je tragični bijeg komunističkih intelektualaca diletantski organiziran. Tamo uopće nije bilo ustaša, samo žandari koji baš nisu bili bog zna kakvi stražari. U jednom trenutku su bjegunci upali u prostoriju koja je bila i puškarnica i umjesto da se naoružaju, oni su digli ruke u zrak. Poslije su propustili kamion u kojem je bio Rade Končar: taj im je davao signale, a oni su mislili da su to ustaše. Osim toga, preko puta im je bio Žumberak, mogli su u partizane, no ne, oni su htjeli u Zagreb.”

Razgovori s Krležom

S Krležom se zbližio nakon što je napravio “Tomu Bakrana” (1978.), TV dramu u dva dijela. Razgovarali su o svemu, štošta od toga Galić drži da i danas nije za javnost jer je vrlo emocionalne prirode (njegova supruga Bela umrla je u travnju 1981., a veliki pisac u prosincu iste godine), ali je bio impresioniran njegovom memorijom. “Pitali biste ga gdje je ljetovao, a on bi počeo sa 1920. pa sve do naših dana, i to s takvim detaljima koji su upravo nevjerojatni.” Pamti kako je Krleža bjesnio na predstavu Ljubiše Ristića “Michelangelo Buonarroti” u Splitu: “To je kao da svinja ruje po mojim komadima”. Na Ristićeva “Hamleta” u Beogradu imao je samo jedan komentar: “Ne možete pisati bolje od Shakespearea”. Htio je da režiram njegov “Banket u Blitvi” kao TV seriju, no on je tada umro, a tadašnji direktor Branko Puharić smatrao je da je projekt preskup. Umjesto toga Štivičić i ja smo radili “Vučjaka”, serija se zvala “Putovanje u Vučjak”, trebala je imati samo nekoliko epizoda, a naposljetku ih je ispalo 15. Nije to baš bilo puno jeftinije od “Banketa u Blitvi” koji smo htjeli raditi.

 

Obožava prve knjige Krležinih dnevnika i čita mi rečenicu koja je piščev kredo, napisan pod utjecajem Josipa Klobučara. “Biti Hrvat, vjerovati u čovjeka i njegovo poslanstvo. I to da je čovjekov put u budućnost siguran.” Objašnjava mi da se Krleža baš ne vezuje uz hrvatstvo, što je potpuno pogrešno, a znakovita je i rečenica koju izgovara jedan od likova u “Putovanju u Vučjak” - “Naše žrtve se ne računaju”. Tako je bilo u 1. i 2. svjetskom ratu, gdje su Hrvati više ispadali kao krivci, njihove se žrtve uopće nisu računale, što je apsurdno jer ih je u partizanima u jednom trenutku bilo bar pedeset posto. Ne treba opet sve ni idealizirati, nije se u Tridesetgodišnjem ratu bez vraga govorilo: “Očuvaj nas Bože rata, gladi i Hrvata.”

 

Posljednje godine proveo je baveći se obranom Vukovara i zločinima koji su tamo počinjeni. Realizirao je dvije dokumentarne serije “Heroji Vukovara”, a prije dvije godine odobren mu je projekt “Šesti autobus” po kojem će napraviti i seriju u šest epizoda: tema je što se dogodilo s jednim od autobusa punim zarobljenika koji nikad nije stigao do Ovčare. Znam da je rođen u Trogiru, no ima li kakvih vukovarskih korijena, kad ga sudbina tog grada toliko opsjeda? “Ne, naprosto se radi o tome da je ovo rat koji smo uistinu doživjeli, o njemu ne moram čitati iz knjiga, ima dovoljno živih svjedoka s kojim možete razgovarati i uspoređivati njihova svjedočanstva. Po meni su najvažniji prvi branitelji, napravite njihov precizan portret, čime su se prije toga bavili, zašto su se na to odlučili i dobit ćete vrlo zanimljivu analizu koja će vas voditi i prema onome što se zbivalo u 2. svjetskom ratu. Doći ćete na ono što je govorio Faulkner: ‘Prošlost je samo jedna dimenzija sadašnjosti’”.


Promo

Izdvajamo