'UTOYA, 22. SRPNJA'

OČEKIVALI SU KONTROVERZE, NO VEĆINA JE IMPRESIONIRANA VIRTUOZNOŠĆU Film koji govori o pokolju norveške mladeži dobio visoku ocjenu kritike

Director and executive producer Erik Poppe attends a news conference to promote the movie Utoya 22.juli (U - Jully 22) at the 68th Berlinale International Film Festival in Berlin, Germany, February 19, 2018. REUTERS/Axel Schmidt
REUTERS

Redatelj Erik Poppe

 

Ako na ovom Berlinaleu postoji film za koji se očekivalo da će pobuditi kontroverze, onda je taj film bio “Utoya, 22. srpnja” norveškog režisera Erika Poppea.

Sama ideja da se snimi film o pokolju socijalističke mladeži na otočiću Utoya 2011. dočekana je u Norveškoj s puno protivljenja. Tvrdilo se da se time eksploatira žrtve, da još nema “povijesne distance” te da bi film u konačnici mogao pridonijeti mitologiziranju desničarskog rasističkog ubojice, pretvarajući ga u neku vrstu arijevskog Hannibala Lectera.

Film “Utoya, 22. srpnja” u ponedjeljak je konačno prikazan na Berlinaleu - a kako sada svari stoje, kritičari su ušutkani. Film je primljen toplo, uz “Otok pasa” Wesa Andersona ima zasad najvišu ocjenu u anketi kritike, a većina prisutnih impresionirana je i izvedbenom virtuoznošću filma i taktičnošću u reprezentaciji strašne teme. Najveći dio 88-minutnog filma - gotovo 80 minuta - sastoji se od jednog jedinog neprekinutog kadra koji prati 18-godišnju Kaju, djevojku koja se nađe usred meteža na Utoyi i - dok svi izbezumljeno bježe - pokušava naći svoju mlađu sestru.

“One take” tehnika pri tom pridonosi osjećanju jeze, jer gledatelja zakuca u perspektivu djece koja se nađu usred kaosa, a da pojma nemaju što se zbiva. Pri tom se sama Kaja tijekom filma pretvara u sebedajnu heroinu, paradigmu vrednota solidarnosti koje bi trebale biti imanentne socijaldemokraciji. Kroz Kaju, Poppe diže spomenik vrijednostima koje je ubojica pokušao uništiti. Što se počinitelja tiče, Poppe se odlučio na jedini moralno prihvatljivi pristup: nije ga ni prikazao. Ubojica u filmu ostaje apstrakcija koju tek dvaput kratko naziremo u drugom planu kao prijeteću siluetu.

Rock opera

Uz “Utoyu”, program je u ponedjeljak donio i “Sezonu vraga”, novi film filipinskog filmaša Lava Diaza, čovjeka koji je s posljednja dva filma osvojio Zlatnog lava i Srebrenog medvjeda, a “zloglasan“ je po filmovima ekscesne duljine. Stoga ne čudi da i njegov novi film traje za Diaza umjerenih 238 minuta.

Najavljen kao “rock opera”, “Sezona vraga” je film koji nas vodi na Filipine 1977., u vrijeme vladavine predsjednika Marcosa. Kao i sadašnji filipinski lider Duterte, i Marcos je 70-ih organizirao milicije vigilanata koje su trebale iskorjenjivati drogu, a zapravo su se bavile egzekucijama opozicionara. U Diazovom filmu, Marcosovi paravojnici kontroliraju selo na jugu zemlje uz pomoć praznovjerja i uroka. Na putu im stoje dvoje predstavnika prosvjećenosti: učitelj i liječnica. Riječ je, ukratko, o zapletu koji sliči pomalo na naš socrealistički film “Nije bilo uzalud” Nikole Tanhofera iz 50-ih. No, ono što Diazov film čini neobičnim je element mjuzikla. Likovi “Sezone vraga”, naime, pjevaju monološke i dijaloške scene a capella, bez instrumenata.

Biografija strip crtača

Zamisao da se politička tema predstavi kroz didaktički igrokaz i pop-pjesme neizbježno priziva usporedbe s čovjekom koji je izmislio takvu vrstu političkog kazališta: dakle, Brechtom. Ali, Brecht je htio politički osvještavati svjetinu, pa je radio pitke komade sa zarazno priljepčivim songovima koje je mogao gledati i neobrazovani radnik. Diaz radi nešto što možda jest slično - ali, njegov spori, četverosatni crno-bijeli film definitivno je pretvrd zalogaj za neprosvijećene proletere. Njega će gledati samo malobrojna, najobrazovanija manjina kojoj političko prosvjećenje ne treba.

Berlinska konkurencija u utorak je zaključena filmom bivšeg canneskog pobjednika i klasika američkog nezavisnog filma, Gusa Van Santa. Njegov film “Don’t Worry, He Won’t Go Far on Foot” (Ne brini, ne može otići daleko pješice) biografija je američkog karikaturista i strip crtača Johna Callahana (1951-2010), čovjeka koji je u 20. godini doživio prometnu nesreću i ostao uzet. Premda je jedva micao ruke, Callahan se uspio proslaviti jetkim, politički nekorektnim karikaturama u kojima - među ostalim - ismijava i vlastiti invaliditet.

Van Santov film pri tom funkcionira kao kronika jednog “self help” pothvata. Callahan (Joaquin Phoenix) do nesreće je bio nametljivi pijanac, danguba i loš čovjek. Nesreća, oporavak i borba protiv alkoholizma pomognu mu da iz patnje postane bolji. Ima tu - naravno - dosta sladunjavog “life coachinga”, no Van Sant tu sladunjavost balansira s humorom, a ne libi se pokazati ni najneugodnije strane kvadriplegičarske terapije i svagdanjeg života.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo