“Nemam talent nacrtati ono što ne vidim”, napisao je Željko Senečić u jednom od popratnih tekstova koji je potpisao uz retrospektivu svojeg rada, pokazanu u Klovićevim dvorima, proljetos.
Željko Senečić, slikar, scenograf, slikar i scenograf, televizijski, filmski i kazališni redatelj te producent, pisac proznih i dramskih tekstova, scenarist i kolumnist, preminuo je u noći sa 1. na 2. siječnja, u 85. godini života. Stvarao je gotovo do pred sam kraj života.
O kolegama
Naziv je spomenute izložbe bio “Kritička antologija”, što je ukazivalo među ostalim i na vrlo suženi odabir. Iako je izložba kretala još od praktički samih početaka njegova stvaralaštva, prvi je rad “Klaun s buketom ruža”, naime, sezao još u 1962. godinu, a on je bio vrlo plodan autor, odabrano je samo pedeset pet radova kroz čitav njegov opus, i isključivo likovni segment, ulje, crtež, slike na staklu i pasteli.
Senečić, nadalje, nije bio onaj tip umjetnika kojeg je zanimao samo njegov vlastiti rad, imao je i sluha i interesa za svoje kolege. Koliko ga je intrigirao ovaj likovni aspekt, pokazao je i u filmovima, snimao je filmove o mnogim umjetnicima, od Josipa Vanište, preko Josipa Račića (“Pont Neuf”), sve do najnovijeg, filma o Dori Maar, u suradnji sa Slavenkom Drakulić, koja je napisala knjigu inspiriranu ovom umjetnicom.
Malo je poznato da je prvu samostalnu izložbu imao s Julijem Kniferom još krajem pedesetih, u Galeriji ULUH u Zagrebu, da bi kasnije njih dvojica razvili drukčiji način stvaranja, Senečić se bavio i mnogim drugim segmentima. Pisao je i novinske kolumne, znao je pisati i za naše novine. Bio je oštar i precizan, nije imao dlake na jeziku, često je u tekstovima znao izraziti razočaranje mentalitetom današnjeg vremena.
Sve dobro i loše
Diplomirao je i na Likovnoj akademiji u klasi Marijana Detonija, i na Akademiji dramske umjetnosti. Školovao se i u radionici Krste Hegedušića. U intervjuu za Jutarnji pojasnio da takav “dvostruki” stvaralački život ne mora uvijek biti prednost: “Ja snimam svoje filmove kao što slikam svoje slike ili pišem svoje tekstove. Sam. Snosim odgovornost za sve loše i dobro u filmu.”
Senečić je mijenjao svoj rukopis, rani su radovi npr. bili u duhu enformela, kasnije radi drukčije. Najbolja su dionica njegova likovna opusa bili sitni likovi naredani jedni pokraj drugih, u mnoštvu, u velikim gradovima, definirani s tek nekoliko poteza. Tijekom retrospektive napisala sam kako bi bilo idealno da se sav njegov svestrani opus može vidjeti na jednom mjestu. Stojim pri tom.
I slikanjem, i pisanjem, i filmovima precizno je umio definirati duh vremena.
Napravio je prekrasnu scenografiju za “Brezu”, našao dvorište za “Tko pjeva”
Željko Senečić najmlađi je među četvoricom velikana hrvatske scenografije, panteon u kojem su još Želimir Zagotta, Duško Jeričević i Vladimir Tadej. Najzanimljiviji podatak u ranoj biografiji mu je studij slikarstva u majstorskoj radionici Krste Hegedušića (“izuzetno kreativna atmosfera”), s kolegama kao što su Ferdinand Kulmer, Boris Dogan, Vasko Lipovac i Ordan Petlevski.
Radio je scenografije za Televiziju Zagreb, koja je počela s emitiranjem u drugoj polovici pedesetih, asistirao Dušku Jeričeviću na filmovima “Ljubav i moda” (ključni pop projekt tadašnje jugoslavenske kinematografije) i “Kozara” te zatim zablistao kao prva scenografska zvijezda novog hrvatskog filma. S Vatroslavom Mimicom je surađivao na “Prometeju s otoka Viševice”, sa Zvonimirom Berkovićem i Tomislavom Pinterom odredio je vizualni identitet “Ronda”, našao je fantastične lokacije i napravio prekrasnu scenografiju za “Brezu” Ante Babaje, a otkrio je i dvorište u Basaričekovoj ulici na Gornjem gradu, gdje je Krešo Golik snimio “Tko pjeva zlo ne misli”, najpopularniji hrvatski film svih vremena. Sjajna mu je scenografija i u kultnoj Golikovoj seriji “Gruntovčani”, a popis suradnji u inozemnim koprodukcijama Jadran filma također impresivan: svakako najvažniji naslov je “Limeni bubanj” Volkera Schlöndorffa, na kojem je potpisan zajedno s Piotrom Dudzinskim, suradnikom Andrzeja Wajde i Wojciecha Hasa.
Dobro smo se poznavali i jednom sam ga pitao nije li za dom obitelji Glembay u filmu Antuna Vrdoljaka “Glembajevi” izabrao suviše poznatu zgradu, onu u Opatičkoj 14, gdje se nekad nalazio Institut za radnički pokret. Jetko mi je odgovorio: “To ste primijetili vi i tko još?” Poslije se ispostavilo da je u toj zgradi napravio najviše svojih scenografija: tu je inscenirao sobu britanske kraljice za američki tv film “Ako je utorak, mora da smo u Belgiji”, kancelariju J.P. Morgana u seriji “Nikola Tesla”, ured mostarskog biskupa u “Gospi”, kancelariju i štab američke vojske za seriju “12 žigosanih”, a tu se snimala i mini-serija “Bombaški proces” (Rade Šerbedžija glumio je mladog Tita) te serija “Nepokoreni grad”.
Zašto je Senečić tako vezan za tu zgradu. Zato što je crna vitičasta ograda po kojoj je ona tako poznata djelo njegova djeda, obrtnik-majstora Ferde Senečića, koji se 1880., na nagovor glasovitog arhitekta Hermanna Bollea, preselio u Zagreb. “Nije to morao napraviti”, šali se Senečić, “bolje bi bilo da je ostao tamo. Srećom, moj sin sada živi u Beču, pa će tamo živjeti i moji unuci. Obitelj Senečić se napokon vratila odakle je i došla“.
Sebe je smatrao renesansnim umjetnikom, okušavao se u scenarijima (“Događaj” Vatroslava Mimice, “Kuća” Bogdana Žižića), često režirao, katkad i u vlastitoj produkciji (iz bogatog opusa izdvajaju se “Crveno i crno” s pokojnim Božidarom Oreškovićem, njegovim osobnim prijateljem, te “Zavaravanje” također sa Oreškovićem i Sandrom Lončarić u probojnoj ulozi), no osobito su mu bile zanimljive novinske kolumne u kojima se bavio manje poznatim vinjetama o povijesti Zagreba. Svestran i iznimno obrazovan, bio je među građanima naše metropole koji bi zaslužio svoju ulicu ako ne i spomenik. (Nenad Polimac)
Njegovim odlaskom suzio se horizont
Vatroslav Mimica, filmski redatelj
Miško, kako smo ga zvali, bio je jedan od najtalentiranijih ljudi koje je naš grad dao. Rasipao je talenat u toliko smjerova, od literarnog do likovnog. Ponekad se činilo da je toliko svestrano talentiran da ni sam nije siguran gdje se treba usmjeriti. Kao osoba bio je izuzetan, skroman. Veliki humanist i, što je najvažnije, volio je život.
Vladimir Crnković, povjesničar umjetnosti
Radilo se o izuzetnom čovjeku. Nije bio samo slikar, nego i pisac, scenograf, scenarist, dizajner. Bio je čovjek velike kulture koji je surađivao s iznimnim ljudima - poznavao je, na primjer, Federica Fellinija. Prošle sam godine u Klovićevim dvorima radio njegovu retrospektivu, koja je bila najljepša suradnja koju sam ikada imao.
Ivica Buljan, kazališni redatelj
Željka Senečića upoznao sam krajem osamdesetih. Putovao sam više puta s Mani i Senekom na festivale u Italiji. Uživali smo u njegovim zapažanjima, intelektualnim bravurama, i brutalnim opaskama u kojima nije štedio nikoga, najmanje sebe. Nije slučajno dobio nadimak Seneka, bez obzira na prezime. Otmjen, rafinirani grubijan, Zagrebu je davao širinu i mirise svijeta. Njegovim nestankom, suzio se i taj horizont.