Oscari za strani film posljednjih su desetljeća često bili prilično nerelevantna nagrada, a iz odabira i nominiranih i pobjednika upadljivo se vidjelo da oni koji biraju nemaju pojma o filmu izvan SAD.
Ove godine nije bilo tako. Izbor nominiranih za najbolji strani film ove je godine bio je iznenađujuće relevantan, a među pet filmova koji su se našli u konačnoj ponudi listom su filmovi koji su doista obilježili prošlu godinu - među inim, pobjednik Cannesa (švedski “Kvadrat”) te pobjednik Berlina (mađarski “Tijelo i duša”).
Ozbiljni filmaši
U toj oštroj konkurenciji pobjedu je na koncu ponio čileanski film “Fantastična žena” (Una mujer fantastica), šesti film u karijeri 43-godišnjeg redatelja Sebastiana Lelija. Riječ je o prvom Oscaru u povijesti za Čile, ozbiljnu kinematografiju koja je imala ili ima niz ozbiljnih filmaša (Alexandro Jodorowsky, Raul Ruiz, Patricio Guzman, Pablo Larrain) te koja je samo u posljednjih deset godina četiri puta osvajala nagrade u Berlinu. Oscari su, međutim, Čileance obilazili - sve do jučer.
“Fantastična žena” film je koji počinje idiličnom večeri postarijeg, imućnog poduzetnika i njegove mlađe ljubavnice. Perfektna večer se - međutim - pretvori u košmar kad postariji šarmer dobije srčani udar i umre na hitnoj pomoći. U filmu se tada događa iznenađujući obrat koji danas - kad se film proslavio - više nije tajna, ali je svima koji su nepripremljeni gledali film bio apsolutni šok.
Bogataševa ljubavnica Marina (Daniela Vega) - naime - nije ljubavnica, nego ljubavnik transvestit, a onog časa kad bogati pokrovitelj nestane, protiv sirote Marine se okrenu svi: policija, sud, ljubavnikova obitelj, novine i ćudoredna svjetina. Film se pretvara u dramu ionako ranjive osobe koja se mora boriti protiv kolektivne difamacije.
Prije “Fantastične žene” Lelio nije bio nepoznat režiser.
Lokalni ugled
S prva tri filma izdubio je lokalni ugled u Čileu, a 2013. je osvojio Srebrnog medvjeda za film “Glorija” u kojem se opet bavi zabranjenom strašću - onom postarije glavne junakinje koja pošto-poto hrli u novu ljubavnu vezu. U ovako jakoj konkurenciji kakva je bila ove godine teško je reći je li “Una mujer fantastica” bila doista najbolji film. Ali, kako god - riječ je o filmu koji kvalitetom zaslužuje dobiti Oscara.
Onima koji pomisle da je Leliov film tek politički korektni igrokaz o (ne)toleranciji prema transrodnima treba odmah reći da se jako varaju. “Una mujer fantastica” je - za početak - perfektno skrojeni triler, film apotekarski precizne dramaturgije koji izvrsno dozira iznenađenje, fino gradira osjećanje ugroženosti i prijetnje, a sve je to upakirano u sugestivnu noirovsku atmosferu. Sebastian Lelio je učio od najboljih, kao što su Hitchcock i De Palma. Istodobno, napravio je film koji nepogrešivo zrači lokalnom bojom te iz kojeg puno doznate o čileanskom društvu, klasnim odnosima, modelu obitelji i ekonomije.