POVIJESNI KIPIĆ ZA ČILE

OVE GODINE IZNENAĐUJUĆE RELEVANTAN IZBOR STRANIH FILMOVA ZA OSCARA 'Fantastična žena' je perfektno skrojen triler

 

Oscari za strani film posljednjih su desetljeća često bili prilično nerelevantna nagrada, a iz odabira i nominiranih i pobjednika upadljivo se vidjelo da oni koji biraju nemaju pojma o filmu izvan SAD.

Ove godine nije bilo tako. Izbor nominiranih za najbolji strani film ove je godine bio je iznenađujuće relevantan, a među pet filmova koji su se našli u konačnoj ponudi listom su filmovi koji su doista obilježili prošlu godinu - među inim, pobjednik Cannesa (švedski “Kvadrat”) te pobjednik Berlina (mađarski “Tijelo i duša”).

Ozbiljni filmaši

U toj oštroj konkurenciji pobjedu je na koncu ponio čileanski film “Fantastična žena” (Una mujer fantastica), šesti film u karijeri 43-godišnjeg redatelja Sebastiana Lelija. Riječ je o prvom Oscaru u povijesti za Čile, ozbiljnu kinematografiju koja je imala ili ima niz ozbiljnih filmaša (Alexandro Jodorowsky, Raul Ruiz, Patricio Guzman, Pablo Larrain) te koja je samo u posljednjih deset godina četiri puta osvajala nagrade u Berlinu. Oscari su, međutim, Čileance obilazili - sve do jučer.

“Fantastična žena” film je koji počinje idiličnom večeri postarijeg, imućnog poduzetnika i njegove mlađe ljubavnice. Perfektna večer se - međutim - pretvori u košmar kad postariji šarmer dobije srčani udar i umre na hitnoj pomoći. U filmu se tada događa iznenađujući obrat koji danas - kad se film proslavio - više nije tajna, ali je svima koji su nepripremljeni gledali film bio apsolutni šok.

Bogataševa ljubavnica Marina (Daniela Vega) - naime - nije ljubavnica, nego ljubavnik transvestit, a onog časa kad bogati pokrovitelj nestane, protiv sirote Marine se okrenu svi: policija, sud, ljubavnikova obitelj, novine i ćudoredna svjetina. Film se pretvara u dramu ionako ranjive osobe koja se mora boriti protiv kolektivne difamacije.

Prije “Fantastične žene” Lelio nije bio nepoznat režiser.

 

Lokalni ugled

S prva tri filma izdubio je lokalni ugled u Čileu, a 2013. je osvojio Srebrnog medvjeda za film “Glorija” u kojem se opet bavi zabranjenom strašću - onom postarije glavne junakinje koja pošto-poto hrli u novu ljubavnu vezu. U ovako jakoj konkurenciji kakva je bila ove godine teško je reći je li “Una mujer fantastica” bila doista najbolji film. Ali, kako god - riječ je o filmu koji kvalitetom zaslužuje dobiti Oscara.

Onima koji pomisle da je Leliov film tek politički korektni igrokaz o (ne)toleranciji prema transrodnima treba odmah reći da se jako varaju. “Una mujer fantastica” je - za početak - perfektno skrojeni triler, film apotekarski precizne dramaturgije koji izvrsno dozira iznenađenje, fino gradira osjećanje ugroženosti i prijetnje, a sve je to upakirano u sugestivnu noirovsku atmosferu. Sebastian Lelio je učio od najboljih, kao što su Hitchcock i De Palma. Istodobno, napravio je film koji nepogrešivo zrači lokalnom bojom te iz kojeg puno doznate o čileanskom društvu, klasnim odnosima, modelu obitelji i ekonomije.

Izdvajamo