PIŠE JURICA PAVIČIĆ

OVO SE JOŠ NIJE DOGODILO Mali art film dobio je Oscara kao najbolji

Prije samo nekoliko mjeseci nikom u filmskom svijetu ni u primisli nije bilo da bi film “Mooonlight” (Mjesečina) redatelja Barryja Jenkinsa mogao dobiti Oscara za najbolji film. Ne zato što bi film bio loš: dapače. Nikom to ni u primisli nije bilo naprosto zato što “Mjesečina“ spada u onu vrstu filmova koji kod Oscara obično nemaju baš nikakve šanse.

Nastao prema kazališnom tekstu “Na mjesečini crni momci izgledaju plavo” 36-godišnjeg dramatičara Tarella Alvina McCraneyja, film “Moonlight” drama je koja se bavi sudbinom trostrukog marginalca: mladića koji je istodobno i crnac i gej, i odrasta u siromašnoj, disfunkcionalnoj familiji. Njegovu priču film pripovijeda kroz tri epizode u trima različitim epohama.

Crni cast

Ambijentiran u siromašne četvrti Miamija, Jenkinsov film prati sudbinu Chirona “Littlea”, klinca koji odrasta uz samohranu majku, heroinsku ovisnicu. Kako nema pravi dom, Chiron utočište nalazi u kući imućnog crnog Kubanca Juana (Mahershala Ali, u ulozi za koju je dobio Oscara). Problem je - među ostalim - i u tome što je Juan diler, a da se shvatiti da je ne jednom prodavao i Chironovoj materi.

U drugom segmentu filma, Juan je mrtav, Chironova majka je potpuna ruševina, a sam Chiron je tinejdžer i žrtva školskog zlostavljanja. Istodobno, otkriva vlastitu seksualnost, a jedne večeri završi na plaži s vršnjakom iz škole Kevinom s kojim doživi homoerotsko iskustvo. Na kraju tog segmenta, Chirona vršnjaci počnu zlostavljati, a u taj krug uključe i Kevina. Chiron reagira nasilnim ispadom nakon kojeg po njega dolazi policija.

U trećem i posljednjem segmentu, Chiron je odrastao čovjek. Zatvorio je krug: bio je u zatvoru, odselio se u Atlantu i sam je postao diler poput Juana. Jednog dana, odlazi u Miami posjetiti majku koja je sada u klinici za rehabilitaciju. Nakon jednog telefonskog poziva odluči posjetiti Kevina kojeg nije vidio od školskog incidenta. Tijekom večernjeg razgovora, gledatelj shvati razlog Chironove posjete. Kevin je - naime - bio prvi, posljednji i jedini čovjek s kojim je Chiron imao seksualno iskustvo. U testosteronskom mačo-okružju kriminala, Chiron, naime, svoju seksualnost krije kao zmija noge.

Jenkinsov “Moonlight” nastao je kao jedan od mnogih, malih “indie” filmova kakvih se u Americi snimi mnogo. Budžet mu je bio samo milijun i pol dolara, snim­ljen je s potpuno crnim castom u kojem su bila samo dva donekle poznata lica: majku je glumila Bondova Moneypenny, Engleskinja Naomie Harris, a Juana Mahershala Ali, poznat kao spin doktor Remy Denton iz “Kuće od karata”. Oboje su imali relativno nevelike uloge koje nisu tražile veliki broj dana snimanja. Po svojoj poetici, film je vrlo “art”. Pripovjedni je stil eliptičan, pun bjelina koja gledatelj treba sam zapuniti, a vizualni stil lirski i stiliziran na način koji pomalo podsjeća na Terrencea Malicka. Po uvriježenom scenariju, takav biste film gledali u Hrvatskoj na kakvom festivalu, a onda bi imao desetak projekcija u kinu Müller.

Lavina

“Moonlight” je na početku imao sudbinu koja je mirisala tako. Premijeru je imao na malom festivalu u Tellurideu (dakle - čak ne na Sundanceu!), a potom krenuo u limitiranu distribuciju. U tom trenutku film su počele pratiti superlativne kritike. Do siječnja, film je dospio pri vrh većine godišnjih top-listi filmova, uključujući i onu najreferentniju, časopisa Sight & Sound gdje je bio drugi, iza “Tonija Erdmanna”. Lavina se zakotrljala.

U nekim drugim okolnostima, film poput “Moonlight” bi svoju priču završio sa Sundanceom ili Tellurideom, prošao bi uz uvažavanje kroz limitiranu distribuciju, te završio visoko na kritičarskim listama godine. Ako bi se - što je malo vjerojatno - i pojavio među nominiranima, to bi eventualno bilo u kategoriji scenarija, gdje za nagrade glasuju najobrazovaniji među Holivuđanima. Ipak, ovaj su put stvari završile potpuno drukčije. Može se raspravljati je li riječ o smjeni generacija, pomaku u općem ukusu glasača, je li svemu kumovalo ozračje Amerike nakon uspona Trumpa, ili grižnja savjesti nakon lanjskog “OscarSoWhite”. Kako god - jedan mali, suptilni i minimalistički film u tim se okolnostima najednom pretvorio u stijeg političke korektnosti. Ali - i jest tako, neka: jer, “Mjesečina” je naprosto dobar film.

 

Izdvajamo