GOST ZAGREBDOXA

PROSLAVLJENI DOKUMENTARIST SERGEJ LOZNICA U RAZGOVORU ZA JUTARNJI 'Najveći mi je izazov kad radim film - isključiti svoje mišljenje'

Getty images

Sergej Loznica

Da se nije odlučio snimati filmove, s diplomom inženjera matematike Sergej Loznica bi se, vjerojatno, predao znanosti. Pet je godina proveo na kijevskom institutu kibernetike, baveći se umjetnom inteligencijom, a potom otišao u Moskvu, studirao i diplomirao režiju.

Nametnuo se svojim dokumentarističkim rukopisom, posebice filmovima koje radi iz arhivskih materijala; kasnije je počeo snimati i igrane filmove. Autor je dvadeset nagrađivanih dokumentaraca, od kojih će na ZagrebDoxu, u sklopu njegove retrospektive, biti prikazano sedam, među njima “Proces”, napravljen lani.

Film prikazuje suđenje u Moskvi 1930., Staljinova vlast optužuje istaknute inženjere i ekonomiste, tereti ih za pokušaj državnog udara. Loznica, rođen u Bjelorusiji, odrastao u Ukrajini, moskovski student, u svojem opusu govori o svijetu proizašlom iz nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, bavi se novijom poviješću, od Staljina do Majdana, od Židova u Rigi do suvremenog Donbasa, priča o tragedijama, mentalitetima, ukrštenom oružju, sili i nemilosti.

Na neki je način njegova dokumentaristika ponešto nalik na ono što, doduše u drugom mediju, radi spisateljica Svetlana Aleksijevič. I jedno i drugo bave se otrpilike istom geografijom i novijom povijesti pokušavajući u što manjoj mjeri biti osobno prisutni u krajnjem “proizvodu”, bilo u filmu ili u knjizi, pustiti sugovornike i materijal, koliko je to moguće, da govore sami za sebe.

Radeći filmove s arhivskim materijalima, kao što ste radili “Proces”, kad vam se u rukama nađe vrijedan zapis, koji vam je najveći izazov?

- Najveći izazov kad imate jedan takav materijal i radite s njime je da u njega ne stavite sebe. Želio sam izložiti pogledu to vrijeme. Sve što znam o tome vremenu došlo je iz knjiga, ja to doba ne pamtim. Zamišljam kako je to u to doba moglo izgledati, ali to ne mora biti točno. Jedan takav materijal dade mogućnost da rekonstruirate atmosferu toga doba, ali bitno je da iz toga izuzmete sebe.

Pokušavam isključiti svoje mišljenje, ne staviti ga u film. Jer, prvo što sam napravio je da sam našao stenograme iz tog doba, s tog suđenja, koji su objavljeni 1931., točno nakon suđenja, to je 600 stranica materijala. Sve sam to pročitao, to je kafkijanska priča, potpuno lud tekst koji je teško i čitati. Potom sam pokušao naći mjesta na kojima je bilo suđenje, na kojima je snimano i rekonstruirati kako se to događalo.

O kojem biste događaju voljeli napraviti film kad biste imali arhivske video zapise?

- Staljinova smrt, silno bitan trenutak koji je odredio događaje koji su se kasnije dogodili u Sovjetskom Savezu. Druga bitna tema je revolucija 1917.

Kako je moguće da je mala skupina boljševika preokrenula zemlju naglavačke? To je trenutak kad mala grupa ljevičara, boljševika, nekoliko desetaka tisuća ljudi, preuzima vlast. Kako se to dogodilo? Postoji legenda, film koji se zove “Oktobar”, koji je laž, science fiction, ima jako malo veze s onim što se stvarno dogodilo. No, ne postoje videozapisi o toj smjeni vlasti, o tome kako su preuzeli vlast. Nije tu bilo velike drame, nikakvog dramatičnog momenta, gotovo da je dosadan način na koji su došli na vlast. Nije to bila revolucija, revolucije ne izgledaju tako. Bilo bi silno interesantno napraviti film o tome.

Ili, kad bi imao video materijale iz Lenjingrada za vrijeme blokade, za vrijeme opsade. Znam da postoje snimke u arhivima. Postoji šest sati zapisa. 38 snimatelja je tri godine snimalo što se događalo. Kad bih imao pristup tome rado bih se uhvatio tog materijala, jer to su trenuci koji puno pokazuju o ljudskoj prirodi koja je tamo bila dovedena do samog ruba. To je ekstremna situacija koja je zanimljiva i bitna za mnoge ratove.

Treća tema su gulazi. Naravno da kad bih imao takav materijal, da je netko snimao u gulagu, radio bih s tim materijalom. No, prilično sam siguran da nitko nije snimao u gulazima.

Zanima me sve što je na neki način prelazi granicu humanosti, etičnosti, pokazuje nemoguće u čovjeku. Dakle, crta granice do kuda čovjek i humanost idu ili ne idu.

Radeći filmove o traumama nedavne povijesti - što ste naučili o ljudskoj prirodi?

- Nemam kratak odgovor na takvo pitanje. O ljudskoj prirodi sam naučio iz života, iskustva, tuđeg i svojega. Puno sam naučio još u djetinjstvu. Rekao bih do šeste godine života. I zapravo to je tema o kojoj ću govoriti na masterclassu u Zagrebu.

Imate li kakvih vijesti o Olegu Sencovu (ukrajinskom redatelju, oštrom kritičaru ruske okupacije Krima i Putinove politike kojeg Putin drži u sibirskom kazamatu već pet godina)? Kako je on danas?

- Ne, nemamo puno informacija o njemu nakon što je prestao sa štrajkom glađu. I dalje je u zatvoru.

Žalosno je da ljudi koji protestiraju protiv njegova zatočenja nisu uspjeli baš ništa promijeniti, ruske vlasti to posve ignoriraju. Pitali ste me što sam naučio o ljudskoj prirodi - evo što sam naučio: vidi se to na primjeru Olega Sencova da mnogi ljudi mogu živjeti mirno gledajući pored sebe nepravdu. Da mnoge od tih ljudi pitate drže li da je u redu da su Sencova zatočili, vjerojatno bi rekli da misle da nije u redu, ali bi dodali – “Molimo vas pustite nas na miru, nemojte nas involvirati u to, nije to naš posao.” Zato i radim filmove. Ne želim biti jedan od ljudi s tako debelom kožom.

 

Mislite da se ne može napraviti puno da se promijeni sistem?

Naravno da se puno toga može napraviti, ali ljudi ne žele sudjelovati.

Da nije tako ne bi se dogodio ni Auschwitz. Znalo se da tamo ubijaju Židove, Rome, antifašiste, a ipak nije bilo reakcije. Mirno su promatrali kako željeznicom ljudi putuju prema pećnicama.

 

Što vas je navelo snimiti “Austeriltz”, dokumentarac u kojem promatrate posjetitelje memorijalnog mjesta koje je nastalo na području nekadašnjeg koncentracijskog logora?

- Frustrira me ta ignorancija s kojom ljudi dolaze na takva mjesta. Čovjek zapravo i ne zna kako se ponašati na takvom mjestu. Hoćete li kao turista razgledati mjesto gdje je napravljen neviđen zločin? Prve godine zatočeništva Olega Sencova htio sam snimiti sebe u jednom bivšem koncentracijskom logoru, dati podršku Sencovu. Pitao sam ljude tamo da mi dadu dozvolu za snimanje. No, nisam je dobio. Kazali su da je to muzej, memorijalno mjesto i da tamo ne mogu snimati političke izjave. Bilo je to u sklopu kampanje u kojoj su mnogi poznati redatelji slali svoje video podrške Sencovu.

Opširnije


Izdvajamo