Kako se sada čini, “Prvi čovjek” prvi je ozbiljan kandidat za predstojeću nagradu Oscar. Njegov redatelj Damien Chazelle već ga je jednom dobio, ali samo za režiju, na opće iznenađenje mali triptih “Mjesečina” preoteo je glavnu nagradu njegovom razigranom glazbenom spektaklu “La La Land”. Chazelle ovaj put ima vrlo jaki adut, priču o spuštanju na Mjesec astronauta Neila Armstronga i Buzza Aldrina, u srpnju 1969., a naredne godine bit će 50. obljetnica tog povijesnog događaja. Armstrong je, dakako, u dramskom središtu, ipak je on prvi kročio na mjesečevo tlo i izgovorio znamenitu rečenicu: “Ovo je mali korak za čovjeka, a veliki skok za čovječanstvo”.
Netko bi iz takve teme napravio bombastični spektakl, ali ne i Chazelle. Film zapravo započinje antiherojski, upravo tragično, jer Armstrongu i njegovoj supruzi umire kćerkica od raka. Njezina smrt provlači se sve do završnice, pa premda njih dvoje imaju još dva sina, kadrovi nesretne djevojčice promiču poput podsjetnika da nema tog podviga koji bi nadomjestio smrt bliske osobe. Možda je Armstrong zato tako šutljiv, gotovo samozatajan i pomalo odsutan. Nimalo slučajno, redatelj je izostavio postavljanje američke zastave na Mjesec, želeći izbjeći patriotske naglaske koji bi priču odveli u krivom smjeru.
“Prvi čovjek” u mnogo čemu je antipod filmovima o putovanju u svemir, pa čak i sjajnom epu Philipa Kaufmana “Momci pravog kova”. Znatnim dijelom napravljen je poput doku drame, kad astronauti urone u kupolu, nema tu ničeg atraktivnog, tamo je tijesno i mračno, gledatelj dvoji da li bi ikad poželio proživjeti nešto takvo.
Nesreće se neprestano događaju, u jednom trenutku Armstrong sam uspije spriječiti katastrofu jer je po profesiji inženjer, drugom prigodom ginu tri njegova druga, i to prigodom testiranja rakete, a što je najneugodnije, jednom se spomene da će se astronauti možda spustiti na Mjesec, no hoće li se uspjeti vratiti na Zemlju to je potpuno druga stvar. Nesumnjivo kad se mjesečeva površina pokaže iz blizine, fascinirani ste njezinom sivo-bijelom fakturom, ipak je to nešto što je čovjek prvi put vidio i doživio, ali prizor astronauta koji se po njoj kreću u svojim nezgrapnim uniformama malo će kome biti posebno uzbudljiv.
Nimalo slučajno, drugi najvažniji lik u filmu je Armstrongova supruga Janet (izvrsna Claire Foy). Ona nije poput strpljive domaćice koja čeka muža da odradi svoj opasni zadatak, gospodarica je kuće i nerijetko mu naređuje kako da se ophodi prema svojim sinovima. Scena u kojoj mu zapovjedi da se oprosti od njih prije leta na Mjesec i objasni im sve detalje pothvata u koji se upušta jedna je od najboljih u “Prvom čovjeku”.
Hoće li to biti dovoljno za Oscara? 33-godišnji filmaš napravio je svoje dosad najrizičnije ostvarenje, kolikogod izvrsno režiran, “La La Land” nije imao ništa protiv konvencionalnost i sentimentalnosti. “Prvi čovjek” je opor i ponekad neugodan, možda zbog toga kod glasača Američke akademije pobere neki negativan poen, međutim, takvu hrabrost trebalo bi ipak nagraditi.