Ako se i među TV serijama mogu razlikovati one koje su ekvivalent “filmovima za Oscara” i one koje su ekvivalent “popcorn movies”- onda je serija “Male laži” bez sumnje primjer onog prvog. Ta je serija primjer ambicioznog proizvoda visoke televizijske kulture.
Premijerno prikazana 2017. u produkciji HBO-a, serija “Big Little Lies” nastala je slobodnom adaptacijom istoimenog romana australske književnice Liane Moriarty. TV serija o peripetijama pet privilegiranih žena iz visoke anglosaksonske buržoazije okupila je oko sebe koncentraciju talenata koji bi pred petnaest godina s prezirom otpuhnuli na ideju da se pojave u TV seriji. Glavne uloge glumile su top holivudske ženske zvijezde, Nicole Kidman, Laura Dern, Zoe Kravitz, te Reese Witherspoon koja je u prvoj sezoni imala i producentski kredit. Seriju - koju kao kreator potpisuje tvorac “Ally Mc Beal” David E. Kelley - režirao je režiser čije se ima sretalo češće u katalozima Berlina i Cannesa nego na TV špicama. Bio je to Kanađanin Jean-Marc Valee, redatelj koji je ugled stekao filmovima na francuskom u rodnom Quebecu, potom se uvjerljivo prebacio u Hollywood s “Dallas Buyers Club” i “Wild”, da bi potom prešao na TV i snimio upravo za HBO jedan od klasika suvremene televizije, “Oštre predmete” po romanu Gillian Flynn.
“Big Little Lies” se mogu i ironizirati kao idealno čedo suvremene visoke TV kulture, kao reprezentativni proizvod koji visoka buržoazija radi za visoku buržoaziju o visokoj buržoaziji. Ali, na taj isti način moglo bi se ironizirati i “Čarobni brijeg” ili “Anu Karenjinu”. A serija Davida E. Kelleyja doista ima nekih dodirnih točaka s romanima Thomasa Manna ili Tolstoja. I Kelleyjeva serija, naime, bavi se životom privilegirane manjine, onih ljudi koji do te mjere žive u situiranoj ugodi da vam se čini da u tom raju ne bi trebalo uopće biti problema. A njih - dakako - ima.
Ružna tajna
Ta privilegirana šačica u Kelleyjevoj se seriji sastoji od pet žena koje obitavaju u malom kalifornijskom gradu Montereyu sjeverno od Los Angelesa. To je mala, ubava varošica u kojoj svatko zna svakoga. Istodobno, to je “Kalifornija” iz ekonomske priče o Kaliforniji: neopisivo bogati gradić pun nekretninskih mogula, IT stručnjaka, korporativnih direktora, ljudi koji su svoj komad arkadije Big Sura zaradili kao vrhunski profesionalci tercijarne ekonomije. U toj enklavi povlaštenih 1% žive i junakinje Kelleyjeve serije. Prva od njih je Celeste (Nicole Kidman), dokona majka blizanaca i supruga menadžera (Peter Skarsgard). Celeste je lijepa supruga lijepog muža koja živi u lijepoj modernističkoj vili - no, iza te fasade krije se ružna tajna: muž joj je nasilan i redovno je mlati. Druga je junakinja Madelaine (Reese Witherspoon), živahna, ali i pomalo prostačka trgovkinja nekretninama koja ima i karijeru i stabilnu vezu s programerom (Adam Scott). Madelaine je - međutim - puna frustracija: nije završila fakultet, prvi muž ju je ostavio zbog mlađe žene (Zoe Kravitz), ima neiživljene socijalne ambicije i stalno traži priznanje. Treća je junakinja korporacijska direktorica Renata (Laura Dern), bogatašica koja utjelovljuje sve groteskne stereotipe o samoživih 1%. Prezaštićuje vlastito dijete, stalno nekog kudi, kinji verbalno i emocionalno pristojne i dolične ljude poput - recimo - djelatnika lokalne škole. Četvrta junakinja serije jedina je koja živi u stvarnom svijetu i u stvarnoj ekonomiji. To je Jane (Shailine Woodley), samohrana majka koja uzima posao u lokalnom akvariju i plaća papreno skupi najam samo da bi svoje dijete izbavila iz socijalnog sivila. I Jane - kao i Celeste - krije tajnu: dijete koje diže, naime, začeto je silovanjem nakon par pića previše u nekom baru na Srednjem zapadu.
Junakinje serije se u zamršenim međusobnim konstelacijama sukobljavaju oko godišnje priredbe amaterskog kazališta ili djeteta koje je ugrizlo drugo dijete. Sve su majke odviše posesivne, sva su djeca groteskno zaštićena, a u raznim varijacijama sve su junakinje pomalo egoistice. Ali, u raju se uskoro nabiru i tmastiji oblaci. Janeina potraga za biološkim ocem, te eskalacija nasilja u Celesteinom braku prvu će sezonu “Malih laži” dovesti do rubno kriminalističkog raspleta. Za one koji nisu gledali, spoiler slijedi: finale će se dogoditi na godišnjem maskenbalu kad Celestin suprug nasrne na nju. Najmlađa u kvintetu junakinja (Kravitz) stane između njih, odgurne muža koji se stropošta niz skale i smrska glavu. Lokalna policija kratko obigrava oko slučaja, a onda ga otpiše kao nesretni slučaj. Petero žena je sada povezano i zajedničkom, inkriminirajućom tajnom.
Format mini-serije posljednjih se godina nametnuo kao sjajan, najpodesniji format za ekraniziranje romana. Svatko tko se bavio scenarističkom adaptacijom zna da je roman čak i prosječne duljine živa muka stisnuti u dva sata, a adaptacija romana u kino-format obično se pretvara u mučno, sadističko stiskanje. S druge strane, u mini-seriji od četiri do sedam epizoda romaneskni predložak redovito prodiše, o čemu svjedoče lijepi primjeri poput “Olive Kitteridge”, “Night Managera”, “Oštrih predmeta”, “Sluškinjine priče” ili “Mildred Pierce”. Takav je bio slučaj i s prvom sezonom serije po romanu Liane Moriarty.
No, uspjeh prve sezone očito je kreatore naveo da publici ponude još. Tako će se 10. lipnja pred publikom naći i druga sezona “Malih laži” koja kao i prva ima sedam epizoda i prati iste likove. Kreatori ovaj put nisu imali prozni predložak, no autorica predloška Moriarty je - navodno - uobličila zaplet druge sezone kao proznu noveletu. Po tom nacrtu seriju je ponovo ispisao Kelley. Redateljica druge sezone je nova, no gotovo pa i uglednija od režisera prve. Drugu sezonu redateljski potpisuje Britanka Andrea Arnold, autorica koja je s tri filma - “Crvena cesta”, “Akvarij” i “American Honey” - osvajala nagrade u Cannesu.
Druga sezona “Malih laži” počinje neposredno nakon svršetka prošle i smrti Celesteina muža. Uzajamno suprotstavljene junakinje sad su upetljane zajedničkom tajnom i prinuđene da šuruju. Policija pomalo napušta slučaj. Najmlađa i najodgovornija Bonnie (Kravitz) teško se nosi s tim da je nekog usmrtila. Celeste oplakuje muža dok je istodobno muči grizodušje, a Madelaine je natjerana da radi ono što joj je najteže na svijetu: da čuva tajnu i drži jezik za zubima. U taj zatvoreni svijet ulazi novi lik koji unosi zloslutnu dinamiku.To je Mary Louise, Celestina svekrva i mater ubijenog. Ona dolazi u Monterey da bi Celestei pomogla oko kućanstva i zahtjevnih blizanaca. Ali, relativno rano postaje jasno da baba ima i drugi program boravka. Ona razmjerno otvoreno dovodi u sumnju verziju događaja koju pet žena papagajski ponavlja. Obilazi policiju i gurka inspektore da ne napuste slučaj. A dok Mary Louise čeprka i istražuje, pred očima joj se razotkriva slika vlastitog sina koju nije željela vidjeti. U njenim je očima on bio inteligentan, dobar otac, vrijedni profesionalac i neodoljivi šarmer. Sada joj se najednom otkriva obiteljski nasilnik, sadist, preljubnik i silovatelj.
I dok sumnjičava, perfidna baka unosi dinamiku u novu sezonu, potresa se i dom menadžerice Renate (Laura Dern). Tijekom rutinskog šopinga, agenti FBI ščepaju i na haubi auta u lisice okuju njenog muža. Ispostavi se da je Gordon optužen za prijevaru u osiguranju, te da je u financijskim muljažama ne samo zaradio kaznenu prijavu, nego i spržio zajedničku uštedu i hipoteku na kuću.
Dobro napisane junakinje
“Male laži” mogu se u neku ruku ironizirati kao buržujska, visokoparna, “highbrow” sapunica. Serija doista sadrži niz bombastičnih fabularnih elemenata koji se obično ironično poimaju kao standardni arsenal sapunice. Tu su ubavo arkadijsko mjesto radnje, nagla i slučajna pogibija, izvanbračna djeca za koju nisi znao, prinčevi na bijelom konju, čak i stereotip zloćudne svekrve. “Sapunica” je - međutim - kao i svaki žanr, a to znači da sama po sebi nije ni loša ni dobra, nego ovisi tko je kako napravi. Kelley i Arnold ovdje su sapuničaste elemente pretvorili u komad visoke kulture. Napravili su to tako što su zadržali atraktivnost pripovijedanja i centrifugu obrata (“Male laži” su jedna od rijetkih serija ere bindžanja, koja, recimo, još ima cliffhangere). Istodobno, odmakli su se od trivijalnog tako što su duboko i brižljivo pristupili svakom karakteru. Sve junakinje su iznimno dobro napisane, sve su istodobno i pune mana i ljudski sasvim razumljive, a sve ih - suvišno je spominjati - glume prvorazredne glumice.
Sve ih glume prvorazredne glumice, no u tom ansamblu prva je ipak - ma koliko god otrcano bilo - Meryl Streep. Nakon 21 nominacije za Oscara, svi smo pomalo u napasti da nam Streep dosadi. No, u drugoj sezoni “Malih laži” nanovo podsjeća zašto je unatoč svemu režiseri još uzimaju i što s njom dobivaju. Lik Mary Louise u dramaturškom je smislu generator dinamike, lik koji tjera radnju, izvorište prijetnje koja je to sablasnija što vam se ta prijetnja prikrala u četiri zida u obličju blage, dobronamjerne svekrve. Isti taj lik Kelley i Arnold su napisali tako da su mu dali crtu ekscentričnosti, kao da ima asperger. Mary Louise nema dlake na jeziku, ne posjeduje nikakve socijalne bremze. Lik koji Streep glumi u jednom se hipu sijevanjem očiju preobrazi iz umiljate bakice u otrovnu bogomoljku, iz sumnjičave spletkarice u shrvanu majku koja nije izgubila samo sina, nego i idealiziranu sliku o njemu.
Postojale su dvojbe oko toga ima li smisla raditi drugu sezonu “Malih laži” - koliko je smisleno uspješnu i cijenjenu mini-seriju pretvarati u kontinuiranu TV naraciju, napuštajući književni predložak. Na osnovu tri epizode koje smo dobili na recenzentski uvid - čini se da smisla ima, te da “Big Little Lies 2” nisu samo podgrijavanje jučerašnjeg ručka.