PIŠE NENAD POLIMAC

Smije li se o Staljinu napraviti satira?

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 15.03.2018. u 10:21

 

Armando Iannucci, majstor političkih komedija koje se odigravaju s obje strane Atlantika (“Potpredsjednica”, “The Thick of It” - u slobodnom prijevodu “Frka”), požalio se kako povijesni zločinci uživaju različiti tretman. “Hitler je otrov, on je toksičan. Nema šanse da u nekom hotelu u Njemačkoj visi njegova slika. Naprotiv, u hotelu u kojem smo odsjeli u Moskvi, dočekala nas je Staljinova slika. Nad njim su nadvili neku vrstu vela i nisu se previše bavili grozotama koje je za života napravio.”

Iannucci se vrlo brzo mogao uvjeriti kako Staljin u današnjoj Ruskoj federaciji uživa privilegiran status. Kad je lani završio svoj film “Smrt Staljina”, inspiriran francuskim stripom Fabiena Nuryja i Thierryja Robina, lako je našao ruskog distributera, ali se morao suočiti s protestnim pismom tamošnjih vodećih umjetnika (među njima je bio i moćni Nikita Mihalkov) koji su smatrali da se tako nešto ne može prikazati u njihovoj domovini. Interveniralo je ministarstvo kulture i stalo na stranu bundžija, film nije dobio dozvolu za prikazivanje, a protiv nekolicine bezobraznika koji su ga svejedno stavili na repertoar pokrenut je sudski proces.

Smije li se o Staljinu napraviti satira? Vjerojatno smije, ali valjda je Ruse uvrijedilo što je to napravio Englez i uloge političkih moćnika u trenutku njegove smrti podijelio američkim i britanskim komičarima. Steve Buscemi kao Nikita Hruščov? Jeffrey Tambor, transrodni otac obitelji iz serije “Transparentno“, u ulozi Georgija Maljenkova, Staljinova nasljednika? Jason Isaacs, koga upravo gledamo u seriji “Zvjezdane staze: Discovery”, kao maršal Žukov? Svašta!

 

Većina najžešćih kritičara filma prigovara mu niz povijesnih netočnosti. Lavrentij Berija (odlični Simon Russell Beale) nije ubijen onako kako je u filmu pokazano nego posve drukčije. I Staljin je preminuo drukčije i svakako ne nakon što je pročitao gnjevno pismo poznate pijanistice Marije Judine (Olga Kurylenko). Žukov u to vrijeme uopće nije bio u Moskvi i nije mogao presuđivati u natezanjima između Crvene armije i NKVD-a.

Sve to, međutim, nije važno, jer i sam Iannucci tvrdi da su izbjegavali autentične zgode, budući da su suvremenom gledatelju potpuno nevjerojatne. Uostalom, dosta je toga i ostavio, poput iskrenog šoka Poline Molotove (Diana Quick), supruge Vjaćeslava Molotova (Michael Palin), ministra vanjskih poslova, na vijest o smrti čovjeka koji ju je pustio da zbog lažnih optužbi čami u zatvoru. U radnji je ključna borba za vlast koja je uslijedila kad je postalo jasno da Staljina više nema i u kojoj se ne biraju sredstva kako bi se naškodilo protivnicima s nešto više šansi za uspon u političkoj hijerarhiji. Humor i groteska servirani su u malim dozama, jer je čitav sistem bio tako nakaradan da ga nije trebalo posebno ismijavati.

“Smrt Staljina” ne možemo okarakterizirati kao zabavnu, prije kao zastrašujuću satiru. Valjda je to zasmetalo ruskim kulturnim prvacima, koji to razdoblje još uvijek obavijaju nostalgijom. Neka radije još jednom pogledaju film Aleksandra Rogožkina „Čekist“ iz 1992., o masovnim likvidacijama od strane ruske tajne policije: a bilo je to u Lenjinovo doba, u Staljinovo je bilo još puno, puno gore.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr
Tagovi

Izdvajamo