Malo je nedostajalo pa da se biografski film o poznim danima genijalnog komičarskog dueta u nas poznatog po nadimku Stanlio i Olio (pravim imenom Stan Laurel i Oliver Hardy) probije početkom godine među filmove koji će konkurirati za Oscara. Zapravo, bio je jako blizu, John C. Reilly koji sjajno igra Olija i obavio je teži dio posla jer je četiri sata morao trpjeti nanošenje maske, nominiran je za Zlatni globus, a dobio je i tri nominacije za nagradu Britanske akademije za film i televiziju - za najbolji britanski film, najboljeg glumca (Englezi su, naravno, preferirali svoga Stevea Coogana, vrlo dobrog u ulozi Stanlija) i najbolju masku.
Oscar ili ne, to je svakako jedno od najdopadljivijih ostvarenja lanjske sezone, jer u sumraku karijera dva velika komičara nalaze i poprilično svjetla. Godina je 1953., njih dvojica pristala su na turneju po Velikoj Britaniji i Irskoj jer se nadaju da bi im eventualni uspjeh osigurao produkciju dugo priželjkivane komedije o Robinu Hoodu. U početku sve izgleda grozno, nastupaju u kazalištima na periferiji, još su daleko do Londona, a publike je jako malo. Ispada, međutim, da je to zbog loše reklame, polako ali sigurno dobra usmena predaja pribavlja im sve više gledatelja, pa kad stižu do Londona razmjerno ugledno kazalište rasprodano je unaprijed, i to tijekom puna dva tjedna.
Scenarist Jeff Pope (zajedno sa Steveom Cooganom nominiran je za Oscara za sentimentalni “crowd pleaser” “Philomena” spretno je utkao različite motive iz njihovih biografija. Njih dvojica nisu se sami profilirali kao komičarski par, naprosto ih je spojio producent Hal Roach jer ih je obojicu imao pod ugovorom, a nakon što je legendarni George Stevens potkraj dvadesetih s njima napravio nekoliko genijalnih kratkih filmova, u razdoblju zvučnog filma postali su megazvijezde.
Tračevi da se nisu baš podnosili nisu posve točni, ali je činjenica da je Stanlio imao bolji pregled nad poslovima nego Olio je istinita. To je očito i u ovom filmu, Stanlio puno prije zna da od njihova filma o Robinu Hoodu neće biti ništa, tko bi uostalom ulagao u komičare čiji je zadnji film, francusko-talijanska koprodukcija “Utopija”, bio prava financijska katastrofa, ali se to ne usuđuje priznati svom partneru. Taj je pak u zdravstvenim problemima, liječnici su mu zabranili nastupanje uživo, ali njemu vrag ne da mira i rado bi bar još jednom čuo pljesak iz dvorane.
Pravo je čudo kako je redatelj John S. Baird (njegov prethodni film, crna satira “Svinjarija” s Jamesom McAvoyjem po predlošku Irwinea Welsha teško bi nas pripremio na ovako nešto) sa skromnim budžetom (10 milijuna dolara) uvjerljivo evocirao britanske lokacije pedesetih, a pritom pazio i na emocionalni odnos dvojice protagonista. Još kad se pojave i njihove supruge, sve bi moglo skrenuti u farsu, no o tome nema govora: svaki od ono malo likova što se pojave na ekranu precizno obavljaju svoju funkciju, pa čak ni Hal Roach (Danny Huston), koji im je štošta pokvario u karijerama, nije karikiran. Ako i niste čuli za Stanlia i Olia, svakako pogledajte u videotekama neki od njihovih klasika. Ovaj film im je najbolja preporuka.