NOVA SERIJA

ŠTO SE TOČNO DOGODILO I TKO JE KRIV ZA ČERNOBIL Vodeći stručnjak za atomsku energiju ispričao je necenzuriranu istinu, snimio na kasete i objesio se

Sowjetunion / Kernreaktorkatastrophe im Kernkraftwerk Tschernobyl (Ukraine),
am 26. April 1986. (Der 4. Reaktorblock wird durch eine Explosion zerstört und Radioaktivität freigesetzt.)
Blick auf die Zerstörungen.
Foto, 26.4.1986, 15.12 Uhr., Image: 147560945, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, AKG
Profimedia, AKG

Snimke iz 1986.

Titanic i Černobil su simbolički dvije katastrofe koje markiraju početak i kraj onog što Hobbsbowm zove “kratkim 20. stoljećem”. A danas su Černobil i Pripjat gradovi duhovi kojima smo opsjednuti

Među tehnološkim i industrijskim nesrećama 20. stoljeća teško je naći onu koja je imala takav društveni i kulturološki odjek kao što ga je imala černobilska nuklearna katastrofa. Po društvenom utjecaju i važnosti za kulturni imaginarij, Černobil je usporediv samo s potonućem Titanica. Eksplozija sovjetske nuklearne centrale koja se dogodila u noći sa 25. na 26. ožujka 1986. bila je u pravom smislu globalni ekološki događaj.

Saniranje radioaktivne centrale nije samo uzrokovalo gubitak života više tisuća vatrogasaca, rudara, vojnika i pilota nego je i koštalo zastrašujućih 18 milijardi dolara, izoštravajući ionako goruću ekonomsku krizu u SSSR-u. Manjkavo komuniciranje i pokušaji zataškavanja nesreće pokazali su se krajnje štetnima, čime je dan odsudni argument da partijski vrh započne ono što će se vrlo brzo pretvoriti u politiku “glasnosti”.

Černobil možda nije uzrokovao, ali je sigurno ubrzao terminalni krah SSSR-a i pad Zida. U tom smislu, Titanic i Černobil doista stoje simbolički kao dvije katastrofe koje markiraju početak i kraj onog što Hobbsbawm zove “kratkim 20. stoljećem”.

Černobil je, međutim, postao i kulturalna fascinacija. Brza evakuacija stanovništva i zatvaranje čak dvaju gradova (Černobila te još većeg Pripjata) pretvorilo je priču o Černobilu u mjesto fascinacije. Europa je prvi put u 20. stoljeću dobila svoje “ghost-towns”. Nakon događaja u Černobilu Slavoj Žižek je napisao kako je film Tarkovskog “Stalker” dobio svoj proročanski remake u realnom životu.

Dokumentarac koji je vjerojatno ključno formirao imaginarij černobilskih gradova duhova bio je “Pripjat” genijalnog austrijskog dokumentarista Nikolausa Geyrhaltera. Godine 1999. mladi je Austrijanac prvi put kamerom ušao u napušteni grad i snimio film neopisive melankolije u kojem vidimo suvremene Pompeje. Od tog trenutka, Pripjat se vratio na velika vrata u filmsku maštu i ušao u niz filmova, od “Transformersa” do horora “Černobilski dnevnici”.

Samo jedan igrani film

U toj masi filmske černobilistike nije bilo filmova o samoj nesreći. Ako ne griješim, snimljen je zapravo samo jedan, ali dobar. Bio je to film “U subotu” (V subbotu, 2011.) ruskog režisera Aleksandra Mindadzea. Taj vrlo dobar film bavio se ponajprije sudbinom žitelja grada Pripjata, običnih ljudi koji te tople proljetne subote žive pokraj elektrane koja gori, nemaju pojma što se događa i s naivnom sigurnošću drže da vlasti “znaju što rade”.

Ovih dana, međutim, premijerno će biti prikazana jedna TV serija koja popunjava tu rupu. Riječ je o televizijskoj seriji u koprodukciji HBO-a i britanskog Skya, čija će premijera biti 7. svibnja. Serija nosi jednostavni naslov “Chernobyl”, a autorski je potpisuju holivudski “showrunner” i scenarist Craig Mazin te švedski redatelj Bo Johann Renck. Serija od šest epizoda prati skupinu ljudi koja će u danima nakon nesreće nastojati sanirati katastrofu i spriječiti još teže posljedice za prirodu i stanovništvo. Glavni junaci serije su njih troje. Valerij Legasov (Jared Harris) bio je u trenutku nesreće sovjetski akademik i vodeći stručnjak za atomsku energiju.

Vodio je operaciju gašenja i spašavanja Černobila, a dvije godine kasnije se objesio - navodno, nakon što je u kasetofon ispričao necenzuriranu verziju događaja. Drugi junak serije je Boris Ščerbina (Stellan Skarsgaard) - višerangirani komunistički birokrat kojem je posao logistički pratiti Legasovljeve ideje, ali i bdjeti nad političkom štetom koja bi mogla nastati u procesu sanacije. Treća je Uljana Homjuk (Emily Watson), bjeloruska fizičarka koja je u Minsku prva detektirala povišenu radijaciju i bila ključna u detektiranju uzroka nesreće. Taj trojac uzajamno se nije odviše volio. Ali, ako je vjerovati seriji, zaslužan je što Zona isključenja danas obuhvaća “samo” dva gradića, a ne pola Bjelorusije i Ukrajine.

Serija “Černobil” počinje odmah u glavu, žestokom scenarističkom “kukom”. U prvoj sceni glavni junak Legasov završava diktiranje vlastite ispovijedi u kazetofon. Kad je gotov s poslom, izlazi iz kuće, pažljivo izmakne agentima koji ga prate i set od deset kazeta svjedočanstva skriva na dogovoreno mjesto. Potom se vraća kući, priprema omču i vješa se na skalama. Njegovo samoubojstvo, treba reći, ni do danas nije sasvim objašnjeno.

Serija se potom vraća dvije godine unatrag i prikazuje ključnu noć nesreće. Prva epizoda tijekom 50 minuta prikazuje prvih šest sati černobilskih zbivanja. U toj prvoj epizodi ne vidimo ni Ščerbinu ni Homjuka, a Legasov, čije smo samoubojstvo vidjeli, pojavljuje se tek u posljednjoj sceni. Usred noći ga budi telefonski poziv. Zovu ga da dođe jer je, kako se tada pogrešno mislilo, u Černobilu “izbio požar”.

Tijekom te prve epizode pratimo same uzroke nesreće i neposrednu reakciju zaposlenih, lokalne vlasti i vatrogasaca. Tijekom noćne smjene u centrali šef smjene Anatolij Djatlov (Paul Ritter) odlučuje provesti test gašenja centrale u slučaju nestanka struje. Bio je to rutinski test koji je bio predviđen dan prije, ali je otkazan zbog kvara na kijevskoj trafostanici. Djatlov ga je - pokazat će se fatalnim - odlučio provesti usred noći, s neiskusnom dežurnom ekipom. U smjeni s njim je mladi inženjer Akimov, koji u tom trenutku ima samo tri mjeseca radnog iskustva.

 

Kad Djatlov dezaktivira struju, čuje se trešnja i plane požar. Premda mu mladi Akimov tvrdi suprotno, Djatlov ustrajava da je riječ samo o požaru i poziva vatrogasce. Nesigurnog i arogantnog Djatlova i serija, kao i mnoga kasnija izvješća, vide kao glavnog krivca za ono što se dogodilo. Osim što je test provodio po neadekvatnoj proceduri, Djatlov je negiranjem onoga što se stvarno zbiva skrivio agoniju i smrt desetaka radnika i vatrogasaca. Akimov je, s druge strane, heroj te teške noći. Ne samo da je pokušao zaustaviti svojeg lakomislenog šefa nego se i zavukao u grotlo da izvidi što se zbiva i platio to mučnom smrću zbog radijacije 33 dana kasnije.

Dok se tijekom prve noći vodi bitka s požarom, pratimo i paraliziranu reakciju lokalnog političkog rukovodstva. Oni su potpuno unezvjereni, u cijeloj priči vide samo vlastite glave na tanjuru te još puni dan nakon nesreće žive u poricanju onoga što se stvarno dogodilo. Isprva slična je reakcija i Vrhovnog sovjeta, kojim predsjeda nedavno ustoličen Gorbačov (David Dencik). Međutim, radijaciju uskoro detektiraju Šveđani, na Zapad pristižu satelitske snimke požara, pa popodne drugog dana laž više ne drži vodu. U jednom trenutku Gorbačov Sovjetu izgovara geopolitičku rečenicu koja najbolje ocrtava prijelomni trenutak: “Naša moć najviše ovisi o percepciji o našoj moći. A znate što sam radio cijelo jutro? Cijelo sam se jutro ispričavao državnicima Europe.”

Na sastanku u Moskvi Legasov prvi put Gorbačovu razotkriva koji je stvarni ulog: ako se kataklizma ne obuzda, ako kiša i vjetar raznesu prah, a radioaktivna voda iz Pripjata poteče u Dnjepar, morat će iseliti osamnaest milijuna ljudi. Osupnuti Gorbačov u Černobil stoga šalje Ščerbinu i Legasova. Pritom je stvar još složenija jer se njih dvojica isprva ne podnose:

Legasov je nepopustljivi prirodoznanstvenik koji vjeruje samo u empiriju i brojke, a Ščerbina autokrat i partijski čovjek zadatka. Njih dvojica dolijeću helikopterom u Černobil, a Legasov već iz helikoptera uočava da se oko ruševine cakli nagorjeli grafit. To znači, kaže, da se tu ne radi o požaru. Znači da je jezgra reaktora eksplodirala. Legasov istog časa nalaže da se evakuiraju obližnji gradovi i iseli sto tisuća stanovnika. Od nesreće je u tom trenutku proteklo 36 sati.

Tijekom idućih epizoda njih dvojica i Homjuk pokušat će barem umanjiti katastrofu. Riječ je o logističkoj operaciji koja je opsegom nadmašivala mogućnosti čak i enormnog SSSR-a. Koristeći eskadrile helikoptera i čak 600 pilota, zasipaju zapaljenu jezgru pijeskom, olovom i borom, pri čemu su piloti izloženi radijaciji, a nekoliko ih gine jer su se u gustom dimu zapetljali u kranove ili visokogradnje. U jednom trenutku mobiliziraju čitav rudnik uralskih rudara koji moraju potkopati reaktor.

Sve to vrijeme, međutim, Legasov i njegov tim ne razumiju zašto se, zapravo, dogodila eksplozija jezgre reaktora. Tu analitiku prepuštaju Homjukovoj, koja u moskovskoj bolnici intervjuira preživjele radnike noćne smjene, koji umiru u mukama. Među njima je i Akimov koji Homjukovoj kazuje ključni komad informacije: eksplozija se nije dogodila prije, nego nakon što su počeli provoditi sigurnosni test.

Provizorna kula laži

Serija, dakako, prikazuje politički kontekst Sovjetskog Saveza s razornom kritičnošću. SSSR je prikazan kao provizorna kula laži, zemlja počiva na tome da se ne govori istina, nego da se papagajski izgovara ono što vrh želi čuti, a ta dogovorna, konformistička laž kreirat će katastrofu.

Istodobno, serija s velikim uvažavanjem prikazuje velike i male heroje koji su s danas teško zamislivom ornošću pristali na samoubilačku misiju da spase zajednicu. Serija s određenom retrofetišističkom simpatijom prikazuje ikonografiju i svagdan kasnog SSSR-a. Sovjetski Savez se u zapadnim audiovizualnim proizvodima redovno prikazuje kao tmurno, sivo i ružno mjesto. U “Černobilu” ne. Renck s nekom vrstom retro hedonizma prikazuje ružnjikave ženske bluze, upotrebne predmete, bakelitne telefone, reklamne natpise, Volge i Kamaze, kvartove s tratinama, uglati modernistički modernizam sličan Zapruđu ili Dugavama. Kao da želi podvući poantu: lijep ili ružan, taj Pripjat je bio nečiji mili dom.

“Černobil” nije serija koja hvata na prvu. Čovjek se mora progurati kroz prvu, mahom faktografsku epizodu, mora imati sabranosti da bi se probio kroz gustu šumu inženjerskih detalja koju serija izlaže s akribijom picajzle. No, upravo ta faktografska gustoća seriji daje kvalitetu kad gledatelj u nju zabode nosom. “Černobil” je baš odlikaški domaći rad.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo