Crtić “Stopalići” ima nekoliko jakih aduta. Ponajprije vrlo zabavnu (a i poučnu) dramsku premisu koja obrće uvriježenu pretpostavku da se treba čuvati čudovišta i izolirati u svoj vlastiti svijet: istodobno, upravo ta “čudovišta” rezoniraju na sličan način i ograđuju se od vanjske opasnosti na svoj način. U ovom filmu veliki snježni čovjek, zvan jeti ili “veliko stopalo”, uistinu postoji, organiziran je u pleme koji živi skriveno na vrhovima Himalaja, magla priječi da vidi što se zbiva u dolini i za njega su “stopalići”, odnosno ljudi, mit, jednako tako nestvaran kao i što su i jetiji za našu vrstu.
Naravno, ne vjeruju svi u to, mlađa generacija je otvorena prema svemu što je novo i nepoznato, pa osniva pokret za proučavanje stopalića, sigurni su da su mala bića tu negdje oko njih, i to samo na osnovu naznaka koje bi tvrdokorni konzervativci lako mogli pobiti.
Sve se naravno mijenja kad jedan od njih, slobodoumni Migo, naleti na padobranca, čiji se zrakoplov srušio nedaleko njihovih nastamba. Problem je što je padobranac nestao kako se i pojavio i Migo nema nikakav dokaz da se njegov susret sa stopalićem uistinu i dogodio.
Pouka ovakvog zapleta jasna je i predškolskoj djeci: ne vjerujte mitovima i legendama, uvijek sami provjerite da vas možda ne uljuljkuju izmišljotinama. Takvih je primjera bezbroj oko nas, ali ima nešto što će nekom klincu možda promaći. Jeti su se izolirali zato što su ih ljudi svojedobno pokušali istrijebiti, pa su se povukli u snježnu osamu, zanijekavši čak i postojanje svog smrtnog neprijatelja. Mitovi i legende svojevrsni su obrambeni mehanizmi, ponekad najlakši način da zajednica skladno funkcionira. Ljudi smatraju da jetiji ne postoje? Fino, i ovi im uzvraćaju podjednakom mjerom.
Drugi veliki adut filma je plemensko uređenje svijeta na vrhu Himalaja. Ima tu svega, čak i umjetne rasvjete i grijanja, društveno uređenje funkcionira po hijerarhijskom principu, a sve to skupa podsjeća na prethistorijske zajednice (uostalom, nedavno je snimljen crtić “Croods”, iz kojeg su “Stopalići” pokupili popriličan broj dosjetki). Kad Migo ustraje u svojoj namjeri da pronađe mala bića, on opasno ugrozi principe svoga plemena, no spašava ga politička korektnost utkana u priču. Ne ponašaj se kao da tvoj neprijatelj ne postoji, upoznaj ga, pa ćeš možda otkriti da vrag i nije tako opak kao što izgleda.
Naposljetku, “Stopalići” su vrlo spretno napravljen crtić. Snježnobijela podloga izdvaja boje koje su namjerno živopisne, a ima i puno vizualnih gegova: sve smo to već vidjeli u serijalu “Ledeno doba”, “Stopalići”, istina, nisu tako razigrani, ali su dostatno zabavni da zadrže pažnju ne samo najmlađih nego i njihovih roditelja.
Kako je to danas običaj, glazba je krajnje raznovrsna pa je u završnici rapper Edo Maajka dobio priliku za efektnu izvedbu (zadatak je u holivudskom originalu odradio Common). Da ne bude zabune, “Stopalići” nisu u rangu crtića kakve stvaraju Pixar i Disney, ali za kompaniju Warner Bros. kojoj animirani filmovi više nisu uža specijalizacija, to je posve zadovoljavajući proizvod.