NOVI FILM VINKA BREŠANA

'Svećenikova djeca': Komedija koja će razgnjeviti Crkvu

Jedan od razloga zašto su komedije Vinka Brešana često bile popularne leži i u nevjerojatnom nosu koji taj redatelj ima za društveni tajming.

“Kako je počeo rat na mom otoku” Vinko Brešan je u kina izbacio godinu dana nakon rata, u vrijeme kad je kod masovne publike sazrelo ozračje da se ratu može smijati, a neprijatelja može gledati bez mržnje. Drugi film “Maršal” Brešan je u kina izbacio u jeseni kad Tuđman umire, a HDZ prvi put pada s vlasti, pa se priča o duhu druga Tita i invaziji starih partizana na otok perfektno poklopila s političkim trenutkom. U oba slučaja, komedije su služile kao masovno terapijsko sredstvo kojim je društvo sažvakavalo političku traumu i pripremalo se za novo doba.

Stvaranje filma (ne samo) u Hrvatskoj traje tri ili četiri godine - stoga, kad neki filmaš uvijek pogodi socijalni tajming, to svjedoči o nekoj vrsti dara.

Ima nos

U slučaju “Svećenikove djece”, Vinko Brešan je opet pokazao da ima taj nos. Naime, Brešanova komedija o otočkom župniku koji popravlja natalitet bušeći kondome pred kritikom i publikom naći će se jedva koji dan nakon što je nacionalni zavod za statistiku objavio razoružavajuće podatke o demografskoj slici Hrvatske. Gotovo istodobno, krenula je kampanja Katoličke crkve protiv odgoja o rodnoj ravnopravnosti, te - još prije - zakona o umjetnoj oplodnji. Dakle, područje seksa, plodnosti i prokreacije je upravo u trenutku dok film kreće u kina središte kulturološkog rata između laičke i katoličke Hrvatske. A Brešan se u taj rat ubacuje filmom koji je pripremao godinama, nastalom po teatarskom tekstu praizvedenom 1999.

Matišićeva “Svećenikova djeca” priča su o otočkom svećeniku ( Krešimir Mikić) koji nezadovoljan odumiranjem i razbludnim životom mještana u dosluhu s religioznim trafikantom ( Nikša Butijer) počne bušiti kondome u lokalnoj trafici. Na početku, zavjera trafikanta i župnika urodi uspjehom: počinju se rađati djeca, nekoliko seoskih galebara prisilno se oženi trudnicama, ukratko - pobijede “obiteljske vrijednosti”. Međutim, zavjera dvojice ljudi koji bolje od drugih znaju što je za druge dobro uskoro počne pokazivati naličje, a to je serija nesretnih brakova, pobačaja, smrti - dakle, prava serija nesreća koje su se izrodile iz djelovanja u ime ideje. Paradoks je da je pisac “Svećenikove djece” Matišić jedan od rijetkih, ako ne i jedini važni hrvatski umjetnik koji je doista religiozan.

Upravo zato, kod Matišića je religioznost uvijek eksces i odmak, a institucionalna ideologija kršćanstva uvijek najveći skandal. U Matišićevim tekstovima, najveće zlo nastaje iz manipulacije u ime dobra, a stvarna nabožnost je (kao kod Dostojevskog) domena marginalaca, idiota: u ovom slučaju, jedne cotave otočke lude.

Parafraza Scorsesea

U vrijeme kad je radio “Taksista”, Scorsese je rekao da je to film u kojem kalvinist ( Paul Schrader) iskušava katolika. Film “Svećenikova djeca” mogao bi se parafrazom opisati kao film u kojem ateist Brešan iskušava katolika Matišića. Naime, iako se predloška drame drži vjernije nego u slabom filmu “Nije kraj” (nastalom po Matišićevoj “Ženi bez tijela”), Brešan “Svećenikovu djecu” iz drame pretvara u komediju, a priču o krizi vjere pretvara u priču o krizi ideologije. Dok je Matišićev tekst priča o skrušenom pokajanju čovjeka koji je bio tako arogantan da “zna bolje”, Brešanov film više ne gaji to posljednje utočište - pokajanje. U filmu je, naime, crkva sistemski nesposobna za to. U tom smislu, “Svećenikova djeca” su dosad najpolemičniji Brešanov film, koji će nesumnjivo biti ljuto napadan kao dio antikatoličke kampanje.

Brešan je u smislu izvedbenog majstorstva vjerojatno najumješniji hrvatski redatelj, ali i redatelj koji je u dramaturškom smislu sklon pretrpavanju i baroknom gomilanju. Onaj koga to smeta, smetat će ga i u “Svećenikovoj djeci”. Zaplet filma iznimno je zamršen i pun obrata koji iskaču kao kokice iz tave, a Brešan unutar kompliciranog narativnog mehanizma nastoji na oku držati cijelo jedno selo i likove kao za oveću soap operu. U tom prekomjerju, pojavljuju se dramaturške greške. Gorko-slatki crni humor temelji se na smrti lika koji smo prethodno jedva vidjeli. Finalni obrat također počiva na sporednom liku koji ne izgovori u filmu ni rečenicu. Neki briljantni likovi (poput fantastične seoske lude Jadranke Đokić, ili ucviljenih roditelja Ivana Brkića i Snježane Sinovčić) u tom gomilanju ne stignu prodisati. Jedan od problema filma je i okvirni kontekst samrtne ispovijedi koji je u Matišićevoj drami - koja je vjerski moralitet - ključan, dok kod Brešana strši, i može biti odbojna dijelu publike koji je došao gledati komediju.

Selo od kartona

U režijskom smislu, međutim, “Svećenikova djeca” su Brešanov stilski najzreliji film. Nakon što je prestao surađivati sa snimateljem Zalarom, Brešan je odustao od svog tipičnog stilskog prosedea dubinskih kadrova i opredijelio se na posve suprotan pristup. Za lokaciju je odabrao otočko mjesto Prvić Šepurine, koje inače izgleda pomalo artificijelno, kao da je betlehemsko selo od kartona. Taj artificijelni dojam Brešan i snimatelj Mirko Pivčević su nadogradili kadrovima koji su naglašeno geometrijski, simetrični, u kojima je čak i priroda geometrizirana, a plitki kadrovi sa scenografijom u poleđini podsjećaju na smjesu lutkarskog kazališta i srednjovjekovne freske. “Svećenikova djeca” po takvoj su stilizaciji gotovo bliski Wesu Andersonu. Doda li se toj promišljenoj vizualizaciji i odličan kast u kojem nema slabog mjesta, rezultat je film koji je po izvedbenoj razini majstorija.

“Svećenikova djeca” bit će - kao i “Otok” i “Maršal” - nesumnjivo društveno događaj. Bez sumnje nam slijede tjedni ideoloških polemika, a vjerojatno i redova pred blagajnama. Kao i u slučaju Dragojevićeve “Parade”, taj izvanfilmski “impakt-faktor” dio je vrline filma, jer se filmovi ne rade za neko apstraktno društvo. Meni osobno, “Svećenikova djeca” su nova demonstracija onog što je kod Brešana i najbolje i onog što nije. To je film izvrsnog režisera, ali i režisera kojem bi svaki film u fazi “script-doctoringa” trebalo okljaštriti kao maslinu u siječnju: oljuštiti viškove, da ostane ono izvrsno.

Izdvajamo