Mala me snaga hvata da pišem o televizijskim emisijama ovako u smiraj ljeta, kad bih htio odmoriti pogled od bilo kakvoga ekrana. Onda sebi kažem: 'Zakucaj se do kraja, svrni pogled na kulturu.'
I zaista, na Trećem programu reprizira se svakodnevno, u kasnu noćnu uru, ali dok još Pepeljuga nije utekla, jeziva emisija (porinuta 2014., u 170 nastavaka), kojoj zbilja nije loše ponoviti naslov: 'Prekid programa zbog čitanja'. Svakoga dana, dakle kad se već bliži ponoć, eto nama horora čiji bi naslov zapravo trebao glasiti: 'Uništi hrvatskoga pisca u najviše osam minuta'.
Znači šest do osam minuta traje bruka čitanja. Sirota spisateljica ili pisac ugoste hateveovu ekipu u svom domu, sjednu u neki ćošak, gdje ima knjiga ili svjetiljki i vlada polumrak te neuvježbano, nešarmantno čitaju, u pogrešno postavljene kamere, ulomčiće iz svojih priča, romana, pjesmama, nema veze, kako koga dopadne. Ali to nije sve. Ti i da se pokušaš nekako uživjeti u te njihove nespretne nastupe (zamuckuju uhvaćeni u krupnom kadru, kao da se snima Frankenstein u 170 nastavaka), odustat ćeš kad se na ekranu pojavi Biljana Romić, urednica serijala, ili njezin stručni suradnik, Kruno Lokotar. Oni sebi uzmu makar trećinu termina za svoje divanjenje. Dakle, također u pogrešno postavljene kamere koje krase pogrešni kadrovi, izgovaraju slabo sročene, televizijskom puku nerazumljive rečenice, a posrijedi su njihovi sastavci o tim piscima. Tako oni svojega pokusnog kunića odmah unaprijed umotaju u vlastiti, zgužvan celofan. A prekinu ga i usred čitanja, samo da o njemu još nešto dodaju, važno, jako važno. Sebe pak ne snimaju doma, nego u golemim bibliotekama i fensi predvorjima, ko da su zvijezde Instagrama. Ali te njihove misli i prezentacija, vjerovali ili ne, još dakle jezivije od 'nastupa' naših nesretnih trudbenika riječi. Ukratko, posrijedi je prekid programa u prekidu programa.
Većinu od tih 60-ak spisateljica i spisatelja, ovako predstavljenih, snimljenih i unakaženih, poznajem privatno (malena smo kultura), pa unazad i unaprijed mogu zaključiti da i najbezazleniji među njima ne mogu biti zadovoljni svojim nastupom. Neki su mi i prijatelji, znači intimno ih čitam kao svoje te strepim za njihov nastup više kao kakva familija. Za njih mi je najteže.
Evo, recimo u petak su reprizirali Ivana Vidića, koji je čitao s parketa, u kutu sobe, svoju pripovijest iz inače uzbudljive zbirke 'Južna država'. Dakle, kupite tu knjigu, posudite je. A Lokotara zaboravite. I Vidića. Bio je toliko neuvjerljiv, da bih njegova prezentera najradije eto pogodio tom knjigom u glavu. Što uglavnom neću učiniti, jer bi ispalo da sam foru ukrao od druge hateveovske jezive emisije o književnosti: 'Knjigom u glavu'.
Možda je jedina šansa televizijska za hrvatske književnike da koja komercijalna postaja organizira reality show s njima. Jedino, sumnjam da bi i u tom slučaju preživjeli prvu sezonu emitiranja.