VRH OVOGODIŠNJE PRODUKCIJE

Toplo ljubavno pismo muzičarima

U zadnje smo se vrijeme nagledali serija koje su bile O.K., ali ne izuzetne, koje su ostavljale dojam da su iscijeđene jer “show must go on”. “Eddy”, srećom, nije to. “Eddy” je izvanredna televizija, jedan od vrhova ovogodišnje produkcije

Postoji uvriježeno mišljenje kako jezik filma ne ljubi neke sportove- recimo, nogomet - a neke da - recimo, boks. Teško je, ako ne i nemoguće, napraviti filmsku dramu koja uključuje nogomet. S druge strane, boks je neopisivo filmičan, pa postoje deseci vrhunskih boksačkih filmova.

Ono što u sportu vrijedi za boks, u muzici vrijedi za jazz. Jazz nije samo česta i uobičajena filmska glazba. Jazz je sa svojom fizičkom ekspresijom i kulturom sola izvanredno filmičan. Nije stoga čudo da postoje brojni dobri jazz filmovi, od “Mladića s trubom”, preko “Cotton Cluba”, “Birda”, “Round Midnight”, “Mo Better Bluesa”, pa do posljednjeg u niski - “Whiplasha” (Ritma ludila) Damiana Chazellea.

 

Ono što vrijedi za film, trebalo bi vrijediti i za TV serije. Ipak, zlatna era igrane televizije dugo nije imala pravu, antologijsku jazz seriju. Nije imala, no - sada je ima - a ta se serija zove “Eddy”. Jer, TV serija “Eddy” nedavno premijerno prikazana na Netflixu, vjerojatno je najbolja igrana serija snimljena o svijetu jazza. Istodobno, riječ je o seriji koja je prekrasna posveta multikulturalnom i multietničkom Parizu današnjice. Ali, povrh toga i ponajviše - “Eddy” je toplo ljubavno pismu muzičarima i muzičkoj profesiji.

Serija “Eddy” rad je britanskog scenarista i showrunnera Jacka Thornea. Snimljena u Parizu, u francuskoj koprodukciji i na pretežno francuskom jeziku, serija prati krug likova oko naslovnog jazz kluba “Eddy”. Vlasnici kluba su dvojica ravnopravnih partnera. Prvi od njih je Farid (Tarak Rahim, “Prorok”), pariški Arap koji se uglavnom skrbi o poslovanju kluba, računima i šanku.

Drugi suvlasnik je Elliot Udo (Andre Holland), legendarni jazz pijanist koji je svojedobno imao vrhunsku koncertnu karijeru i snimao albume za Blue Note. No, Udo je doživio osobnu tragediju. Umro mu je maloljetni sin, pa je prestao svirati, zapao u stvaralačku krizu, napustio SAD i naselio se u Parizu. Otvorio je klub u kojem se on skrbi za program i svirku. Klub ima i svoj stalni jazz sastav.

Njega čini petero muzičara, među kojima je i bubnjarica Katarina podrijetlom negdje iz ex-Jugoslavije (glumi je zbiljska bubnjarica iz Siska Lada Obradović). Sastav ima i pjevačicu, Poljakinju Maju (koju glumi poljska glumica Joanna Kulig, najpoznatija po još jednoj pjevačkoj ulozi- onoj u “Hladnom ratu” Pawela Pawlikowskog). Maja je u vezi s Udom koji iza sebe ima propali brak i kćer tinejdžericu u Americi.

Živko protiv Uda

Po žanrovskoj osnovi, “Eddy” bi se mogao definirati kao muzičko-kriminalistička serija. Krimi zaplet serije otvara se ključnim inicijalnim događajem u prvoj epizodi. Jednog dana, skupina istočnoeuropskih siledžija koje predvodi nekakav Živko upada u klub i namlati Uda, prijeteći još gorim ako im se ne vrate dugovi - dugovi za koje on ni ne zna da postoje.

Iste večeri, nepoznati počinitelji nožem prerežu vrat Faridu kod stražnjeg ulaza kluba. Živko i njegovi nasilnici Udu tvrde da im klub - dakle, on i Faridova udovica - duguje 150 tisuća eura. Udo nema pojma ni kako je dug nastao, ni gdje je novac. Policija istražuje ubojstvo. Strahujući od reketara, Udo inspektorici Keiti (Leonie Simaga) ne kaže sve što zna. To gore po njega, jer ga inspektorica počne sumnjičiti da je možda naručio umorstvo. Istodobno, on i Faridova udovica (Leila Bekhti) prekapaju knjige ne bi li shvatili gdje su se toliki novci djenuli, te što im je Farid prešutio. A da bi ga prisilila na suradnju, policija čak zatvori klub zbog pritužbi na buku - tako da se cijeli bend nađe na ulici.

Dok Udo provodi vlastitu krimi-istragu, u privatni mu život pristiže tajfun. Bivša supruga šalje mu u Pariz tinejdžersku kćer Julie (Amanda Stendberg) koja se ne slaže s očuhom. Julie je pustopašna, razmažena i neukrotiva. U samo par dana, pokušat će zavesti arapskog konobara (Dhafer L’Abidine), provaliti u vlastitu školu, te upasti u nevolju kad u imigrantskom banlieueu pokuša kupiti kokain. Jedina osoba koja može obuzdati Julie je poljska pjevačica.

Scenarist i showrunner Thorne seriju je dramaturški postavio štafetno. Svaka od osam epizoda prati sve likove - no, svaka se dominantno bavi jednim po kojem nosi i naslov. Tako je jedna epizoda - pretposljednja - posvećena i jugoslavenskoj bubnjarici Katarini, za koju se ispostavi da ima više veze s krimi zbivanjima oko kluba no što se činilo. Sisačka glumica/glazbenica Lada Obradović u toj epizodi nije demonstrirala samo bubnjarsko umijeće, nego bogme i sasvim solidno glumačko.

Mini-serije u načelu se - kad je režija posrijedi - dijele u dvije skupina. Prva i češća je ona koju potpisuje jedan režiser (su)autor, poput Jane Campion u “Top of the Lakes” ili Agnieszke Holland u “Gorućem grmu”. Druge su one u kojima se režiseri izmjenjuju, a riječ je pretežno o manje afirmiranim “najamnicima” koji slijede režijske standarde postavljene u pilot-epizodi. “Eddy” je u neku ruku miks te dvije logike. Serija nema jednog redatelja, nego njih četvero koji su snimili po dvije epizode.

Svih četvero su, međutim, relativno poznati. Pilot i drugu epizodu režirao je upravo autor “Whiplasha” (Ritma ludila) Chazelle, čovjek koji se između dva svoja džez projekta nakrcao Oscarima za “La La Land”. No, naredne četiri epizode režirale su dvije žene, dvije naturalizirane Francuskinje, Parižanke imigrantskog podrijetla. Prva od njih je Houda Benyamina, redateljica koja je 2016. za imigrantsku teen-dramu “Les Divines” osvojila Zlatnu kameru za najbolji debitantski film Cannesa. Druga je Marokanka Laila Marrakchi.

Odluka autora serije da režiju povjeri dvjema darovitim pariškim Arapkinjama nije nimalo slučajna. Dobar dio radnje “Eddyja” zbiva se u ambijentu tog paralelnog, imigrantskog Pariza. Kamera serije vodi nas u useljeničke banlieue, u obitelji arapsko-pariške srednje i niže klase, u dvorišta di se dila droga, u ambijent imigrantskih tinejdžera, sitnog i krupnijeg kriminala.

Autor i redateljice fino stratificiraju arapsko-francusko društvo, prikazujući i uspješnu, integriranu i pomalo pokondirenu buržoaziju, ali sirotinju iz nebodera. Autor i redateljice s iznimnom posvećenošću, poštovanjem i rafiniranošću prikazuju svagdan imigrantskog muslimanskog Pariza, od klatarenja po dvorištu, preko obiteljskih odnosa, odlazaka u džamiju, pa do brižljivo rekonstruiranog rituala pogreba - pranja i zamatanja tijela i ukopa. Epizoda s pogrebom- treća, u režiji Benyamine - možda je i filmski najslasniji komad televizije koji sam vidio zadnjih godina.

Pariz koji lepenisti ne vole

“Eddy” je, ukratko, veliko ljubavno pismo baš onom Parizu koji lepenisti ne vole. To je Pariz u kojem zajedno žive, surađuju i sviraju Arapi, Brazilci, Poljaci i jugovići, u kojem imigranti doista i dilaju drogu, ali imigranti peru i guzice, povijaju starce, čiste WC-e- a pri tom su na takvim poslovima često eksploatirani, potplaćeni i cijeđeni do iznemoglosti. To “stražnje dvorište” Pariza mjesto je radnje “Eddya”.

No, osim što je serija u multikulturalnom Parizu, “Eddy” je, ponajprije, serija o muzičarima i muzici. Dobar dio scena posvećen je raspravama o zvuku, kvaliteti izvedbe i aranžmanima, a dio radnje serije su i glazbeničke razmirice - ljubomore, side-jobovi, honorari, radna etika, kašnjenja, drogiranja, odabiri između arta i komercijale.

Dakako, osim što se o glazbi u seriji priča, puno se pjeva i svira. Thorne se ni jednog trenutka ne skanjuje zaustaviti radnju da bi ljudi u sceni pet ili šest minuta muzicirali. Pritom se u seriji najviše čuje dakako jazz, ali u skladu s pričom o multikulturalnom Parizu serija nas vodi i u druge muzičke rukavce, od arapskog fusiona, preko magrebskog etno-jazza do “terasaške” kuruze s francuskih vjenčanja. Ljudi kojima se serija bave naprosto su muzičari koji vole muziku - svaku muziku, bilo gdje, bilo kako.

U jednoj od najdirljivijih scena serija tako brazilski basist narkoman Jude (Damian Nueva Cortes) bivšoj dragoj organizira “jam session” bossa nove s restoranskim priborom: beštekom, soljenkom i paketom čačkalica. Taj trijumf ljubavi za glazbu vrhunac doživi u posljednjoj sceni posljednje epizode. Da ne spojlamo rasplet, možemo samo reći da se muzičari u njoj nađu bez kluba i krova, ali ih to ne priječi da muziciraju. Kreću pariškim bulevarima i na harmonici, trubi i bubnju prolaznicima izvode naslovnu pjesmu Randyja Kerbera po kojoj se serija zove.

Tijekom posljednje dvije godine audiovizualna je industrija otkrila eldorado zvan tržište TV serija. Snimalo se kao nikad, a u toj enormnoj produkciji ponešto su pali standardi i onih aktera koji su bili motor nove, pametne televizije - poput Netflixa, Hulua i HBO-a. U zadnje smo se vrijeme nagledali serija koje su bile OK, ali ne izuzetne, koje su ostavljale dojam da su iscijeđene jer “show must go on”. “Eddy”, srećom, nije to. “Eddy” je izvanredna televizija, jedan od vrhova ovogodišnje produkcije.

Tagovi

Izdvajamo