Kud’ će suza neg’ na oko, pa otud i emisija ovoliko pompoznoga naslova. O čemu bi javna televizija radije drobila nego o turizmu? Ta zar isti ne čini gotovo dvadeset posto domaćega nacionalnog proizvoda? Još samo malo, svi koji nisu zbrisali u Njemačku ili Irsku, ili se ne mogu uhljebiti u tvrtkama poput HRT-a, bit će zarobljeni u raznoraznim resortima i raznoraznim kopnenim majmunarnicima, gdje će zarađivati kao konobari maskirani u seljake ili kao hotelska posluga maskirana u hotelsku poslugu…
Dakako, uz turizam ide i takozvana ekološka poljoprivreda i sve u svemu pravac razvoja koji forsira javna televizija putem ovakvih emisijica jest pretvaranje cijele zemlje u slabo napučen rezervat livriranih domorodaca.
No, kakva nas god nevolja zadesila, ostaje nam šaren, horvatski krov crkve Sv. Marka za špicu i ove emisije turističke te ono neko jezero imotsko koje zapravo presuši - isto ga nerado zaobilaze pretraživači arhivskoga blaga…
Urednica Senka Mošnja odmah nam se javlja s najljepšega mjesta uz more; iza nje, ne baš u daljini, jedan kampanel, zidine, plutača crvena, a ona, ukrašena vedrim mornarskim uzorkom, radosna, najavljuje priloge čiji se sadržaj svodi na sljedeće: jedino nova što smo u turističkoj ponudi smislili jest da oderemo goste što je više moguće. Ta deračina naš je dakle ljetni nacionalni pogon i čovjek domaći: bolje mu je da se Jadrana kloni nakon 1. lipnja i prije 1. rujna.
Ako već djeca moraju na more u srpnju ili kolovozu, neka im se otvore odmarališta, kao nekad, u socijalizmu. Pod šatore ih potjerati, oduzeti mobitele. Bit će im lijepo. Ali zarada na njima slaba. Ali ako već toliko zarađujemo od turizma, zar se ne bi eto makar djelić toga profita mogao izdvojiti za besplatno, organizirano ljetovanje sve naše djece, čiji broj ionako pada upravo onako kako broj turista raste?
Enivej, hoteli su sve bolji, a radnika sve manje, doznajemo. Kako ih ne bi, pobogu, nedostajalo - nije se petina nacije školovala za kuharice i sobare. To što bi danas svaki peti mladić trebao da konobari, za bilo kakve pare, ne vjerujem da će društvo učiniti boljim. Za tu misao fakat ne moraš biti revolucionar. Nismo dospjeli kultivirati ni malograđanski mentalitet, ali ćemo svakako prije njega usvojiti ugostiteljsko-hotelijerski?
Još turisti bauljaju Zagrebom i Međimurjem, gdje su u potrazi za osobitim domorodačkim napitkom - vinčugom skrivenom u starim, pocrnjelim bačvama, u starim, pocrnjelim podrumima, autentično memljivima…
A kolika smo sila već danas otkrio je uvodni, najvažniji prilog: Istra (kao takva) potpisala je ugovor s nogometnim klubom Bayern. Sad će Bavarci igrati revijalne utakmice po Istri, reklamirat će Istru na svojim utakmicama, a Istra je sretna kao malo dijete. Bayern pak toliko da je Istrijanima poslao nekog Andreasa Junga, člana Uprave zaduženog za marketing.
Dična županija cijela kao marketinški privjesak jednoga inozemnog nogometnog kluba - to je nama naša borba za turizam dala. A i inače borba.