ZAGREBDOX

Ukrajinski dokumentaristi o događajima iz ruske povijesti - kad se podsjetite kako je to zapravo izgledalo, i danas vas prožimaju trnci

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 01.03.2019. u 15:50

Film 'Proces' Sergeja Loznice

 

Loznica se bavi suđenjem koje se odigralo 1930., a Anna Kryvenko sovjetskom okupacijom Praga 1968.

Prvi kadrovi novog filma poznatog ukrajinskog redatelja Sergeja Loznice prikazuju Moskvu pod snijegom.

Fotografija je crno-bijela, kao da je sve snimljeno danas, no tramvaji koji prolaze očito su jako starog modela, kao i uniforme stražara koji se povremeno ukažu na ekranu. Odmah zatim kamera se premješta u veliku prostoriju koja očito služi kao sudnica. I dalje nam je nejasno je li to igrani film, jer je svjetlo pažljivo raspoređeno po krcatoj prostoriji, no kad se pojave suci i optuženi, očito je da je u pitanju arhivski materijal. Ako se prije toga niste obavijestili, teško ćete u prvi mah shvatiti tko su ti ljudi i o čemu se tu zapravo radi, no malo pomalo ovladat ćete situacijom.

Loznica je naime u Ruskom fondu dokumentarnog filma i foto arhiva pronašao već montirani, vrlo dugački materijal o suđenju pripadnicima tzv. Industrijske partije (Delo Prompartij), koje se odigralo u proljeće 1930., na kojem su glavni akteri bili znanstvenici i inženjeri optuženi da su sabotirali NEP, Novu ekonomsku politiku (1921.-1928.) kojom je Sovjetski Savez htio stabilizirati uzdrmano gospodarstvo. Rezultati nisu bili blistavi i netko je za to morao odgovarati.

Moskovski procesi

U vrijeme procesa na vlasti je već bio Staljin i to je njemu bila generalna proba za suđenja koja će tek doći, moskovske procese od 1936. do 1938. u kojima se neštedimice dijelilo smrtne kazne i doživotne robije i koji će uzdrmati povjerenje Sovjetskom Savezu među mnogim njihovim pristalicama u Zapadnoj Europi i Americi.

Ovdje jedan po jedan izlaze pred suce vrhunski intelektualci i stručnjaci i priznaju da su podrivali sistem, sabotirali proizvodnju, radili za Francuze i još mnogo toga. Očito su ih dobro uvježbali u istražnom zatvoru u Lubjanki, jer nema pretjeranih gafova, sve se odigrava kao što je dogovoreno, pa zapravo predsjednik suda Andrej Višinski i glavni tužitelj Nikola Kriljenko nemaju previše posla. Napolju se odigravaju demonstracije protiv “izdajnika socijalizma”, puno je parola i udaranja u bubnjeve, što daje poseban štih zbivanjima u sali. U završnoj riječi većina optuženih obećava da – ako ih pomiluju – više neće ponoviti takve greške i da će predano raditi na izgradnji zemlje.

Sud to baš nije uvažio jer im je petorici udijelio smrtne kazne, a ostalima doživotne robije. Ispalo je da je i to bila lakirovka, većina ih se nakon kraćeg vremena vratila svojim profesijama, a samo su dvojica stradala. Višinski je poslije sudjelovao kao arbitar na moskovskim procesima, bio i ministar vanjskih poslova i umro u New Yorku 1954. od srčanog zastoja. Krilenko nije bio te sreće, njemu su na moskovskim procesima sudili i odmah ga strijeljali. Loznica se nije baš trebao potpisati kao scenarist i redatelj, jer je izvorni materijal (istina, puno dulji) režirao Jakov Puselski, a snimio Ivan Beljakov, funkcija priređivača “Procesa” puno bi mu bolje odgovarala.

Anna Kryvenko, studentica praške Akademije za izvedbene umjetnosti, predstavlja neobičan film, “Moj neznani vojnik”. Prelistavajući obiteljski album, zamijetila je da su sa svih fotografija izrezan njezin praujak i doznala zašto: on je sudjelovao 1968. u invaziji na Čehoslovačku (tada je Ukrajina još bila dio Sovjetskog Saveza), a poslije se dogodilo nešto što mu njegovi bližnji nisu nikad oprostili. Redateljica je u delikatnoj situaciji: najbolja prijateljica na studiju joj je Moskovljanka i kad god njih dvije progovore ruski, prolaznici ih neprijateljski gledaju.

 

Istodobno, Ruska federacija je započela ratovati s Ukrajinom i zauzela Krim, pa ona sad malo bolje razumije kako je to kad ti okupiraju domovinu.

Snimke okupiranog Praga

Glavninu filma čine reportažne snimke okupiranog Praga 1968., doimaju se zbilja nevjerojatno i navodno je većina prvi put izvađena iz arhiva. O tom razdoblju postoji jako puno materijala, prvak češkog novog vala Jan Nĕmec je snimio “Oratorij za Prag”, a njegov kolega Ewald Schorm radio je na tim reportažama, čak i bez potpisa, no kad se podsjetite kako je to zapravo izgledalo, i danas vas prožimaju trnci. Anna Kryvenko povezala je naizgled nespojivo i napravila vrlo uzbudljivo ostvarenje.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo