POSLJEDNJI DANI

UMRLA JE U DUGOVIMA IAKO JE BILA JEDNA OD NAJPLAĆENIJIH GLUMICA Glava joj je samo klonula na stol, imala je samo 43 godine...

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 25.08.2018. u 21:42

 

Redateljica i scenaristica Emily Atef delikatno je izabrala razdoblje u kojem će se baviti jednom od dvije najveće njemačke glumačke zvijezde: prva je dakako Marlene Dietrich, a druga, ona koja je autoricu posebno zanimala - Romy Schneider.

Odlučila se za travanj 1981., kada je glumica provela nekoliko dana u francuskom lječilištu Quiberon u Bretagni i pritom dala svoj posljednji veliki intervju za magazin Stern. S njom je razgovarao ugledni novinar Michael Jürgs, a fotografirao ju je još ugledniji Robert Bob Lebeck, ujedno i njezin osobni prijatelj. Nešto od tih materijala možete pregledati u knjizi “Romy Schneider: Posljednje slike jednog mita”, a ima ih i u drugim brojnim kompilacijama.

Nije loša strategija odlučiti se za samo tri dana (film se zove “3 dana u Quiberonu”, dobio je sedam njemačkih nacionalnih nagrada, prikazan je u službenom programu Berlinalea, a upravo igra na Vukovar film festivalu), jer bi vam u protivnom trebala serija od nekoliko sezona. Već u svibnju te godine glumica se razvela od svoga drugog supruga Daniela Biasinija, s kojim je imala kći Sarah, taj je bio njezin privatni tajnik, 11 godina mlađi od nje i trošio je glumičin imetak kao lud. Nekoliko mjeseci kasnije, njezin sin iz prvog braka, 14-godišnji David, penjao se na ogradu vile roditelja svoga oca i nabio na šiljke: kako se u filmu spominje, on je njih više preferirao nego majku, i to se pokazalo kobno.

 

Samo 43 godine

Evo nas u 1982., prošlo je tek nešto više od godinu dana od oporavka u Quiberonu, i njezin novi partner, francuski producent Laurent Pétin, našao ju je ujutro mrtvu u njihovu pariškom stanu, glava joj je naprosto klonula nad radni stol. Raspredale su se teorije o samoubojstvu, ali čini se da joj je otkazalo srce, jer je ionako bila u lošem zdravstvenom stanju, nije se držala uputa liječnika, a nedavno joj je odstranjen i bubreg. Imala je 43 godine i puno planova za nove filmove.

Smrt ju je tih godina neprestano pratila, 1979. ubio se njezin prvi suprug, glumac i kazališni redatelj Harry Meyen (razveli su se 1975.), Romy se i za to krivila, no nije imala razloga, jer je pokojnik na ime raskida braka dobio otpremninu od milijun maraka. Bila je jedna od najbolje plaćenih europskih glumica, a umrla je gotovo u dugovima. Najveći je peh što joj je imovinom upravljao očuh Hans Herbert Blatzheim, i to sve do 1968. (glumica je otvoreno pričala o tome kako ju je neprestano pokušavao namamiti u krevet), a nastojao se petljati i u njezinu karijeru.

Kad je odbila ulogu u četvrtom filmu o kraljici Sissy i honorar od milijun njemačkih maraka, on je pobjesnio, ali je nije mogao uvjeriti da promijeni odluku. Bilo je to 1958., već je htjela postati ozbiljna glumica a ne idol tinejdžerica, radije je igrala uz Lilly Palmer u “Djevojkama u uniformi”, novoj verziji nekoć kontroverznog filma Leontine Sagan o lezbijskoj opčinjenosti učenice svojom učiteljicom, a u međuvremenu je upoznala i Alaina Delona i zbog njega se preselila u Pariz.

 

U zlatnom kavezu

Nije požalila, jer ju je on upoznao s legendarnim Luchinom Viscontijem: usprkos tome što nije imala glumačke škole, taj joj je dao glavnu ulogu u kazališnom komadu Johna Forda “Šteta što je kurva”, pa je istovremeno morala svladavati francuski jezik i glumačke finese. Na premijeru su došli Ingrid Bergman, Shirley MacLaine i Jean Cocteau i ispratili je ovacijama.

Činilo se da je rođena u “zlatnom kavezu”. Njezini roditelji Magda Schneider i Wolf Albach-Retty bili su velike austrijske filmske zvijezde (Romy je čak tvrdila da joj je majka navodno ljubakala s Adolfom Hitlerom), ali su živjeli odvojeno od 1943., da bi se Magda poslije udala za spomenutog ženskara Blatzhama. Magda joj je osigurala i prvu filmsku ulogu, sa 14 godina igrala je njezinu kćer u melodrami “Kad procvjeta bijeli jorgovan”, no sudbonosan je bio susret s redateljem Ernstom Marischkom, koji joj je najprije dao ulogu Viktorije u “Mladenačkim godinama jedne kraljice”, a zatim i u trilogiji “Sissi”. Potonja se činila rizičnim pothvatom, međutim, kad su se za njom najprije pomamili najprije Austrijanci a zatim i Nijemci, ispao je to jedan od najvećih hitova razdoblja a mlada glumica osvajala je prva mjesta u mnogim anketama popularnosti.

Kad se preselila u Francusku, postala je međunarodna zvijezda, igrala je kod Orsona Wellesa u “Procesu” (ali čini se ne u scenama snimanima u Zagrebu), Otto Preminger angažirao ju je za spektakl “Kardinal” i omogućio joj nominaciju za Zlatni globus, vrlo uspješno nastupala je i u holivudskim komedijama i činilo se da joj je Los Angeles bliži od Beča ili Berlina. U međuvremenu je doznala da se Delon zaljubio u Nathalie Barthélemy i pokušala samoubojstvo, ali bit će da je to prije bio rezultat histerije nego neuzvraćene ljubavi. U Los Angelesu je bila u kraćoj vezi s trostruko starijim Rexom Harrisonom, no kad ju je on jednom zatekao onesviještenu od opijata, pobjegao je u trenu: 40-ih se, naime, zbog njega ubila plavokosa Carole Landis i pomislio je da se povijest ponavlja.

S Alainom Delonom

Pariz joj je ipak bio pravi dom i pristala je nastupiti s Delonom u vrlo uspješnom trileru “Ubojstvo u bazenu”, pa premda su mediji najavljivali obnovu njihove romanse, ona je bila vrlo decidirana: “Kad s nekim prekineš, kasnije je to kao da glumiš sa zidom”. Među ljubavnicima za koje se manje zna bio je i mađarski redatelj Miklós Jancsó, s kojim je pripremala nikad realizirani projekt: no zato su si uzajamno komplimentirali na seksualnom umijeću. Uživala je izazivati kontroverze, pa je u Sternu potpisala manifest “Mi smo napravile pobačaj”, kao jedna od 374 poznate žene koje su obznanile taj dio svoje intime.

U Claudeu Sautetu (“Sitnice koje čine život”, “Max i lopovi”, “Obična priča”) i Andrzeju Zulawskom (“Najvažnije je voljeti”) pronašla je redatelje koji su u njoj otkrili nove glumačke nijanse, a ponovno je glumila Sissy, ali ovaj put za Viscontija, u epskom spektaklu “Ludwig”. 70-te su je etablirale kao vrhunsku francusku glumicu i možda najveću europsku filmsku zvijezdu, koja je svoj uspon do vrha platila odvikavanjem u lječilištima kakav je Quiberon. Jedino njezino zdravlje nije izdržalo tako buran ritam života.

Izdvajamo