IN MEMORIAM - JAGODA KALOPER

UMRLA JE VELIKA DIVA Najradikalnija hrvatska glumica s nezasluženo kratkom karijerom

Zagreb, 220311.
Avenija Dubrovnik.
Muzej suvremene umjetnosti.
Na fotografiji: Jagoda Kaloper video umjetnica.
Foto: Goran Mehkek / Cropix
Goran Mehkek / CROPIX

Zadnji put se Jagoda Kaloper pojavila na ekranu u hvaljenom dokumentarnom filmu Nenada Puhovskog “Generacija 68”.

Bila je jedan od sugovornika koji se podsjećao na zbivanja te burne godine, ona je bila dio buntovne generacije koja je tražila promjene, studirala je Likovnu akademiju, i čak došla na Korčulansku ljetnu školu u nadi da će im filozofi odgovoriti na pitanja koja su njih mlade mučila.

Urbana cura

Šira javnost za nju je već znala kao glumicu, još 1965. debitirala u triptihu “Ključ”, u prvoj priči Vanče Kljakovića “Duga ulica” s Božidarom Bobanom kao partnerom, i izgledala vrlo moderno, dostatno da zainteresira Vatroslava Mimicu koji joj je odmah dao jednu od uloga u svojoj modernističkoj art drami “Ponedjeljak ili utorak”, nagrađenoj 1966. u Puli Zlatnom arenom. Je li pokušala upisati glumu na zagrebačkoj akademiji? Nije poznato, ali tada još nije bilo na njoj filmskog odjela, a odluku da se bavi likovnom umjetnošću donijela je puno ranije. Te 1968. u Puli smo je gledali u prvijencu Branka Ivande “Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata”, igrala je glavnu žensku ulogu zajedno sa Snežanom Nikšić i potvrdila status velike nade hrvatskog filma, pomalo eterična brineta djelovala je svježe i neposredno zahvaljujući prirodnom talentu, a nije imala profesionalne glumačke naobrazbe koja bi to možda pokvarila. Krsto Papić bio je dovoljno hrabar da joj povjeri ulogu seljanke iz Zagore u filmu “Lisice”, urbana cura zbilja nije pasala u to podneblje, ali na to je redatelj i računao.

 

Njezina posebnost i pritajena erotičnost najprije izazovu vulkan požude u mjesnom moćniku, a zatim i razularenim seljacima. Bio je to zahtjevni glumački zadatak koji je obavila perfektno, zasluženo dobila Srebrnu arenu u Puli 1970. - iako je mogla i Zlatnu – a nepravdu su ispravili na festivalu glumačkih ostvarenja u Nišu gdje su joj uručili glavnu nagradu Carica Teodora: predsjednica žirija bila je Olivera Katarina.

Jagoda je sebe u tom razdoblju definirala kao uvjerenog hippyja, nije joj bio nikakav problem skinuti se pred kamerama, to je radila u “Baladi o svirepom” uz Radu Markovića i Ljubu Tadića, u “Nokautu” Bore Draškovića izvela je s Miljom Vujanović svojevrstan performance, gole su ih prelili bojom a zatim poprskali šmrkom, no najveći skandal izazvao je nastup u filmu Dušana Makavejeva “W.R. – Misterije organizma”, u kojem je imala scene – reklo bi se – nesimuliranog seksa s Miodragom Andrićem. Bio je to tih godina najveći uspjeh jugoslavenske kinematografije u svijetu, koji zbog posvemašnje provokativnosti nije mogla vidjeti jedino domaća publika, ona je uživala u svojih “pet minuta” međunarodne slave, iako je poslije priznala da tako nešto više nikad ne bi ponovila.

 

Suradnja s Grlićem

Nije bila ni u prilici, jer se jugoslavenska kinematografija nakon Karađorđeva prisilno odrekla svojih slobodoumnih ideja, a za tako radikalnu glumicu jedva je u njoj bilo mjesta. Njezin prijatelj Rajko Grlić, nekoć također dio šezdesetosmaške scene, dao joj je glavnu ulogu u reality filmu “Kud puklo da puklo”, igrala je s Mladenom Budiščakom mladi par čiji se entuzijazam slama pred prohtjevima zbilje, nije to bila laka uloga jer su kadrovi bili dugi a partner joj je bio profesionalni kazališni glumac, no svladala ju je odlično. Pomalo neočekivano, najbolju ponudu dobila je od debitanta Bogdana Žižića, bila je to dramska uloga u filmu “Kuća” koja joj je odlično ležala, jer je igrala mladu urbanu ženu koja se zaljubljuje u postarijeg direktora (Fabijan Šovagović) i uz njegovu pomoć pokušava restaurirati svoju zapuštenu obiteljsku kuću. Pokazala je izniman dramski raspon i u Puli 1975. dobila svoju prvu i jedinu Zlatnu arenu. Bilo bi logično da je nakon toga zaspu filmskim projektima, no to se nije dogodilo.

 

Igrala je epizode u zapaženim filmovima (“Posljednji podvig diverzanta Oblaka”, “Samo jednom se ljubi”), glavne uloge dobila je samo u kratkim igranim filmovima i TV dramama – i to je bilo sve. Nimalo slučajno da je osjećala da joj je filmska karijera nedovršena, pa ju je na svoj način zaokružila u dokumentarnom eseju “Žena u ogledalu” (2011.), koji je sama i režirala, a na svoje uloge referirala se u izvrsnoj izložbi “Portreti” (osobno je bojala fotografije iz filmova u kojima je igrala i dodavala im tekst koji u njima nije izgovarala) i video instalaciji “Što se dogodilo Wilhelmu Reichu?”. Film “Žena u ogledalu” inspirirao je Leonidu Kovač na monografiju “Jagoda Kaloper: U zrcalu kulturalnog ekrana”.

Bila je jedna od najvažnijih glumica hrvatske kinematografije, koja joj nije ponudila dovoljno šansi koliko ih je zaslužila.

Tagovi

Izdvajamo