Suvremena dramska televizija ima svojeg “Macbetha” - to je “House of Cards”. Suvremena televizija ima i svojeg “Tita Andronika” - to su “Igre prijestolja”. Ima i svojeg “Julija Cezara”, a to je, naravno, Miliusov “Rim”.
Odamo li se toj igri sparivanja između elizabetinskih klasika i serija zlatnog doba televizije, lako je pronaći seriju koja bi bila suvremena inačica “Kralja Leara”. Ta je serija, dakako, “Nasljedstvo” autora Jesseja Armstronga.
Slavni Shakespeareov komad priča pripovijest o starom, tiranskom kralju koji među vlastitom djecom nije kadar prepoznati ono koje mu je jedino lojalno i zato jedino govori neugodnu istinu. Istu tu priču priča i HBO-ova TV serija. Razlika je što se ta obiteljska drama u “Nasljedstvu” ne zbiva na renesansnom dvoru, nego u srcu srca kapitalizma: u obitelji vlasnika poslovnog i medijskog carstva.
Ono što je kod Shakespearea bila priča o despociji i feudalnom nasljeđivanju, kod Jesseja Armstronga je stoga priča o korporativnom kapitalizmu. No, u oba slučaja provodna je tema ista. To je tema tiranije i autoritarnosti, tema poslušništva i konformizma.
Nova sezona s razlogom
HBO-ova serija “Succession” (Nasljedstvo) iz pera britanskog “showrunnera” Jessea Armstronga premijeru je prve sezone imala u ljeto prošle godine. Na drugu sezonu nismo trebali dugo čekati. Ovog vikenda na HBO-u premijerno se prikazuje drugo godište Armstrongove serije, a na osnovu prvih pet epizoda koje smo dobili na recenzentski uvid može se mirno reći da je druga sezona nastala s razlogom.
U godini kad je niz važnih serijala podbacio ili počekao pokazivati znakove zamora (“Sluškinjina priča”), “Armstrongov “Succession” se (uz još jedan britanski politički serijal - “Godine i godine”) nameće kao televizijski događaj sezone.
Veliki prasak na početku
Oni koji su gledali prvu sezonu “Nasljedstva” znaju tko je u Armstrongovoj seriji Kralj Lear. To je Logan Roy (Brian Cox), kanadski poduzetnik škotskog podrijetla koji je počeo kao siromašni imigrant da bi tijekom četrdeset godina izgradio golemo poslovno carstvo. Royeva korporacija posjeduje televizije, novine, filmske studije, portale, kruzere i zabavne parkove. Royevi informativni kanali imaju ogroman utjecaj na politiku, pa mu se političari udvaraju i jedu mu iz ruke. Kulturna elita Roya, pak, prezire jer smatra da je svojim medijima idiotizirao društvo, da je ponudu sveo na najniži zajednički nazivnik, da u ime klikova, gledanosti i profita potpiruje rasizam, seksizam i prostaštvo. U svojim zrelim sedamdesetim godinama života, Roy je na vrhuncu uspjeha i moći. Vodi nauljeno poslovno carstvo i ima potporu šutljive, taktične libanonske supruge (Hiam Abass).
Svaka dobra serija počinje “velikim praskom” - jakim inicijalnim motivom koji stvara pripovjedni svemir kojim ćemo broditi. U Armstrongovoj se seriji ta inicijalna točka zbiva u prvoj epizodi prve sezone, kad medijski mogul Roy dobije moždani udar. Izgledi za oporavak su nejasni, a ionako prezadužena tvrtka sada je ostala obezglavljena. Netko ju treba preuzeti, očekuje se da to bude netko od djece, pri čemu se nitko ne usuđuje niti izustiti da bi Vječni možda mogao umrijeti.
Ta su djeca pritom sama živopisna galerija problematičnih karaktera. Najstariji Connor (Alan Ruck) živi u obilju u vili u Teksasu, biznis ga ne zanima, nema nikakvih ambicija, sve dok ga u nekom trenutku na ugrabi nova “životna preokupacija” - ni manje ni više nego da se kandidira za predsjednika. Drugi sin je Roman (glumi ga Kieran Caulkin, Macaulayjev brat, dječak iz kasnijih nastavaka “Sam u kući”, koji je kao glumac potpuno nestao te ga je Armstrong ovom ulogom sjajno vratio u žive). Roman je duhoviti, rječiti i bezazleni niškoristi, spadalo koje ima nejasne ambicije, no nikakve sposobnosti, osim dovitljivog cinizma.
Treća među djecom je Shiv (Sarah Snook). Ona je jedina koja nešto radi i ima samostalnu karijeru: mota se političkim krugovima u Washingtonu i radi kao menadžerica za političke kampanje. Pametna je, beskrupulozna i prepredena. Liberalna je, pa ima distancu prema očevoj ideologiji. Za sobom vuče britanskog muža Toma (Matthew MacFayden), blijedog ulizicu koji se nada da će se preko nje uvaliti na funkciju u Royevoj korporaciji. Brak Shiv i Toma nešto je najturobnije što smo vidjeli na suvremenoj televiziji. Par privilegiranih buržuja vezao se iz komoditeta i linije manjeg otpora, među njima nema ni seksualne ni sentimentalne kemije, ona ga redovito vara, a on se pušta ponižavati jer želi ostati u orbiti obitelji Roy.
Na koncu, tu je glavni lik serije, drugorođeni sin Kendall (Jeremy Strong). Jedini je od djece Royevih koji ima poslovne ambicije i makar neko znanje o tome kako biznis funkcionira. Radišan je, ambiciozan i štreber. Tiranski ga otac unatoč tome (ili baš zbog toga) neopisivo prezire i kinji. Kad na početku prve sezone Logan Roy dobije moždani udar, Kendall vjeruje da je njegov trenutak. Uvjeren je da otac krivo vodi tvrtku, da ju je prezadužio, da ignorira nove medije i opsesivno se drži onog što jedino razumije - televizije.
Suprotstavlja mu se, pa se čak vezuje uz dio većih dioničara koji imaju plan neprijateljskog preuzimanja. No, ako stari i bolesni Logan ne razumije društvene mreže i Web 2.0., zato jako dobro razumije staru dobru disciplinu iz elizabetinskih drama: politiku. Organizira elaboriranu zavjeru i iskoristi Kendallovu mrlju iz prošlosti da sina stjera uza zid. Brut je možda zamahnuo na Julija Cezara, ali nož je promašio, a nevjerni sin odlazi u kliniku za detoksikaciju.
Jesen patrijarha
Točno tu počinje druga sezona kapitalističkog “Kralja Leara”. U prvoj sceni prve epizode, otac šalje po “sina Bruta” helikopter u kliniku za ovisnike. Od njega se očekuje da izgladi štetni PR i da na televiziji izgovori ono u što ni najmanje ne vjeruje: da je očev plan za tvrtku najbolji. Kendall Roy se vraća u svijet živih kao da se vratio iz Sibira ili kao da se nakon 1948. vratio s Golog otoka. Ispranog mozga, izgovara rečenice u koje očito ne vjeruje, poput robota recitira “smjernice politbiroa” i ropski se drži uz oca. U jednoj od prvih epizoda, Kendall od oca dobije zadatak kojeg bi se inače užasavao. Mora otići u IT tvrtku u koju je vjerovao i navijao da je Roy preuzme. Mora čitavom katu hipsterskih zaposlenika reći da su dobili otkaz. Mladi ga hipsteri pljuju i kunu - a Kendall zna da su u pravu, zna da je upravo prekršio obećanje i zaklao vlastitu bebu.
Taj novi Kendall - ropski poslušan robot - izbezumljuje ostatak braće i sestara. S jedne strane, oni se i dalje gnušaju njegove izdaje i sudioništva u neprijateljskom preuzimanju. S druge su strane, navikli su da Kendall glasno kaže kad se ne slaže. Sad kad je jedan puč slomljen, takvog više nema u sobi. Royev obiteljski stol ulazi u - Marquez bi rekao - “jesen patrijarha”. Starom tiranskom ocu nema se više tko suprotstaviti. Stari Roy opet puca od zdravlja, a poslovni su mu naumi sve vratolomniji i nerazboritiji. Njegov uži obiteljski i menadžerski krug toga je svjestan. Natuknu to nevoljko kad Logan nije u sobi. Ali - kad je on tu, svi šute, gledaju u pod ili kukavički promrse da se s njim slažu.
Tako, otprilike, zamišljate da je morao izgledati dvor Ivana Groznog ili Henrika VIII. Tako zamišljamo da su izgledale posljednje godine SSSR-a pod Staljinom, zadnje godine Todorićeva Agrokora ili zadnji mjeseci vlasti starih, vremešnih Tita i Tuđmana. Nitko se ne usuđuje natuknuti nešto o, recimo, jugoslavenskom vanjskom dugu, povratku imena Dinamo ili o tome da možda nije dobra ideja kupiti Mercator. Tako se i Loganu Royu nitko ne usuđuje protusloviti jer je jedini glas razborite skepse u svojoj obitelji fizički i moralno uništio, ušutkao i lobotomizirao.
A dok se nad obitelj nadvila ta prijeteća “jesen patrijarha”, Roy kreće u svoj posljednji veliki akvizicijski naum: premda prezadužen, nastoji kupiti konkurentsku korporaciju Pierce, tvrtku koja je na glasu kao bastion uravnoteženog, civiliziranog liberalnog novinarstva. I Pierce je obiteljska tvrtka. Na točki klimaksa druge sezone, Royevi skupno dolaze ugovoriti posao na obiteljsko imanje Pierceovih, koje predvodi stara majka. Večera dviju bogatunskih obitelji pretvori se u sudar kultura. Royevi su bogati, no u nekoj mjeri ipak skorojevići. Pierceovi su “old money”, poslovna aristokracija opsjednuta misijom i vrijednostima, skup visokih buržuja koji večeru počinju recitiranjem Shakespearea. Armstrong pritom ne propušta sugerirati da iza te klasne ande stoji ambis poslovnih dubioza. “Finim” Pierceovima - nemojmo si lagati - “prostak” Roy prokleto treba.
Kad se prva sezona “Successiona” pojavila, mediji (pogotovo anglosaksonski) su se bavili igrom prepoznavanja, pokušavajući u Armstrongovoj fikciji pronaći sličnosti s obitelji Ruperta Murdocha ili s Redstoneima, vlasnicima Viacoma, CBS-a i Paramounta. Takve igre prepoznavanja - ako se mene pita - sasvim su izlišne. Armstrongova fikcija sjajna je sama po sebi. Riječ je o briljantnoj ansambl-drami u kojoj je svaki lik zanimljiv, svaki ima svoju zaokruženu dramu i svaki drži vodu. Teško je u tom ansamblu naći što je zanimljivije. Je li to luk “Bruta” Kendalla, čovjeka koji iz grižnje savjesti postaje očev lojalni rob? Ili Shiv, prepredene i pokvarene liberalke koja bi htjela sve, ali se ni zbog čega ne bi izložila? Ili njezina muža, dobrostivog i preambicioznog bjelanjka koji svaki put razrogačenih očiju spozna da ga je supruga izdala, ali je odviše britanski pristojan da bi otvorio tu temu? Ili šutljive libanonske žene, jedina koja sve zna i razumije, ali je poput crne rupe: što u nju uđe ne izlazi?
Autor serije Jesse Armstrong Britanac je, te je - poput mnogih britanskih pisaca - ponikao na TV-u. Hrvatskoj je publici, međutim, manje poznat po dosadašnjem televizijskom radu, a više po onom na filmovima za kino. Kao koscenarist je sa suautorom Samom Bainom potpisao dva izvrsna kinofilma koja su - zanimljivo - oba bila komedije. “In the Loop” (2009.) bio je sjajna satira na washingtonsku politiku ere Bushevih neokonzervativaca, tipični primjer prštavog britanskog konverzacijskog humora. “Four Lions” (2010.) je bio film koji po konceptu naizgled zvuči nemoguće: komedija o militantnim islamistima. Armstrongu je, međutim, to “nemoguće” uspjelo: napravio je spektakularno zabavan film o četvorici zgubidana iz londonskog Finsburyja koji “otkriju islam” iako ne znaju gdje se točno treba okrenuti prema Meki, a kudikamo bolje poznaju svijet igrica i lunaparkova nego ajete i sure.
Otac, otac imperija, otac domovine
“Succession”, naravno, nije komedija. No, u nekim trenucima Armstrong pokazuje da u njemu čuči bivši komediograf. Poput Shakespearea koji je tragedije znao zapapriti komičnim epizodama, i Armstrong svojeg “Kralja Leara” sporadično začini ispadima apsurdnog crnog humora. Tako u jednoj od epizoda propadne svečani banket kod Royevih, zato što njihov ladanjski dvorac smrdi po crkotini. Kad radnici razbiju kamin, otkriju da se u dimnjak nekako zavukao i krepao rakun. U jednoj od scena, Logan Roy potlačenu djecu vodi u lov na veprove u Rumunjsku.
Večer u lovačkom dvorcu pretvori se u pir obijesnog ponižavanja u kojem stari patrijarh zetove i suradnike tjera da kleče, skviče i na podu jedu kobasicu. Riječ je o makabrično strašnoj sceni, ujedno groznoj i komičnoj, sceni koja u najčišćem obliku pokazuje kult ličnosti, patrijarhat, kult “oca”. Ta scena, kao i serija, govori o dubokom užasu autoritarnosti, a sasvim je svejedno je li otac koji je posrijedi “otac” ili stvarno otac, otac domovine, ili revolucije, ili poslovnog imperija.
Suvremeno zlatno doba televizije dobilo je, ukratko, svoju globalnu “Gospodu Glembajeve”, svoje “Veličanstvene Todoriće”. Riječ je o seriji koja pokazuje ono što su mnogi od nas intuitivno slutili: da korporativni kapitalizam, u trenutku kad dovoljno naraste i akumulira dovoljno moći, postaje tako prokleto sličan sovjetskoj totalitarnoj državi (ili - ako hoćete - Katoličkoj crkvi). Postaje autoritaran, ulizivački i neradnički, pretvori se u stroj koji nepogrešivo ispljune i karakter i znanje, savršeni ekosustav za beskičmenjake, laskavce i ljude bez svojstava.
I to je točka na kojoj se spajaju “Nasljedstvo” i Shakespeareov “Kralj Lear”. Jer, i “Lear” je - kao i “Succession” - komad je o konformizmu, laski i kukavičluku. A Armstrongovo “Nasljedstvo” pokazuje kako, kad je o laski i konformizmu riječ, nema velike razlike između elizabetinskog dvora, Vatikana, Staljinova Kremlja i obiteljskog koncerna.