BIOGRAFSKI FILM

'VOLEVO NASCONDERMI' - MALA SENZACIJA IZ BERLINA Čudan i strašan života slikara naive Antonija Ligabuea

Elio Germano
Volevo nascondermi (2020) *Filmstill - Editorial Use Only*, Image: 495829449, License: Rights-managed, Restrictions: Filmstill // HANDOUT / EDITORIAL USE ONLY!
Please note: Fees charged by the agency are for the agencyÕs services only, and do not, nor are they intended to, convey to the user any ownership of Copyright or License in the material. The agency does not claim any ownership including but not limited to Copyright or License in the attached material. By publishing this material you expressly agree to indemnify and to hold the agency and its directors, shareholders and employees harmless from any loss, claims, damages, demands, expenses (including legal fees), or any causes of action or allegation against the agency arising out of or connected in any way with publication of the material. Images should only be used for editorial purposes by newspapers or magazines or websites in connection with the event/movie (etc). E.g.:
Real Name as Character Name in Film Title (year)
No other use is authorized.
Filmstill // HANDOUT / EDITORIAL USE ONLY!
Please note: Fees charged by the agency are for the agency’s services only, and do not, nor are they intended to, convey to the user any ownership of Copyright or License in the material. The agency does not claim any ownership including but not limited to Copyright or License in the attached material. By publishing this material you expressly agree to indemnify and to hold the agency and its directors, shareholders and employees harmless from any loss, claims, damages, demands, expenses (including legal fees), or any causes of action or allegation against the agency arising out of or connected in any way with publication of the material. Images should only be used for editorial purposes by newspapers or magazines or websites in connection with the event/movie (etc). E.g.:
Real Name as Character Name in Film Title (year)
No other use is authorized., Model Release: no, Credit line: Image Capital Pictures /
Image Capital Pictures

Film potpisuje talijanski režiser Giorgio Diritti. Diritti je inače Romanjol, Ligabue mu je svojevrsna “zavičajna” tema, a film je i snimljen s naturščicima, dosljedno na dijalektu Emilije Romagne

Povijesti umjetnosti pune su umjetnika koje, blago rečeno, život nije mazio. Antologije, hrestomatije i hodnici muzeja vrve od ljudi koji su mladi umrli od sušice, koji su izbodeni u krčmi, zlostavljani, šikanirani, bili siročad ili pak desetljeća proveli u ludnici.

Žestoka je konkurencija tih artističkih patnika, od Sylvije Plath do Fride Kahlo, od Caravaggia do Basquiata, i od Camille Claudel do notornog Van Gogha. Pa ipak, i u toj oštroj konkurenciji teško je naći čovjeka kojem je sudbina priredila toliko psina kao što je priredila Antoniju Ligabueu.

Talijanski slikar naivac Antonio Ligabue imao je život koji je bio tako grdan, da se i Van Goghovo odrezano uho ne čine više tako strašnim. Ligabue je rođen kao Antonio Costa 1899. u švicarskom Zürichu, u obitelji talijanskih ekonomskih imigranata. Podizala ga je samohrana majka, a identitet biološkog oca nije siguran. Prezime Laccabue (koje će promijeniti u Ligabue) dobit će po očuhu. Kako su mu majka i očuh bili neopisivo siromašni, malog Antonija prima udomiteljska obitelj germanofonih Švicaraca koji nisu imali svoje djece. Ta obitelj - prezimenom Hanselmann - Antonija će odgojiti i podići.

Mali Antonio već od ranih dana ima psihičkih problema. Kako je udomiteljima sve neizdrživiji teret, dječaštvo provodi između internatskih škola i psihijatrijskih odjela. U školi se Antonio muči, jer mu teško ide matematika, a do kraja života jedva je znao pisati. U jednom od internata Antonija zatječe stravična vijest: njegova mater, očuh i troje djece umrli su od nerazjašnjenog trovanja hranom. Antonio je do kraja života bio čvrsto uvjeren da je njegovu majku otrovao očuh, pa će zato ime iz Leccabue i promijeniti u Ligabue. Antonijevi psihički problemi progrediraju. U 20. godini života će u času rastrojstva fizički napasti udomiteljicu. Njen će muž - ionako razočaran bolesnim “posinkom” - tada stvar presjeći drastično. Mladog će Antonija prijaviti policiji za deportaciju. Kao sin migranata, Antonio nije bio švicarski državljanin, pa ga švicarska policija 1919. deportira u Italiju. U tom trenutku, izmučeni umobolni mladić nije znao ni riječi talijanskog.

 

Izgubljen u Italiji

U Italiji Ligabue nema nikog. Stoga se po inerciji skrasi u gradiću iz kojeg mu je podrijetlom bio očuh - povijesnom mjestašcu Gualtieri u Emiliji Romagni, nedaleko od Parme. Tamo će Antonio kao samotni luđak desetljećima živjeti u pojati, izdržavajući se mahom od milodara. I u Švicarskoj je Antonio crtao. No, u Gualtieriju Ligabue počinje intenzivnije slikati i kipariti. Isprva nema nikakve umjetničke ambicije: kipari pse i mačke djeci kao igračke, a slike prodaje na ulici kao uzvrat za milostinju. No, slikajućeg čudaka uočit će lokalni kipar Renato Mazzacurati, realistički skulptor koji je karijeru proveo radeći razmjerno tražene, konvencionalne spomeničke skulpture. Mazzacurati poluludom marginalcu daje boje, potiče ga, upozorava umjetničke krugove na njegov rad. Ostalo je - kako se veli - povijest. Ligabueove divlje, šarene slike pune pijetlova, tigrova i egzotičnih životinja postat će nakratko kulturna moda. To je vrijeme kad naiva posvuda - pa kao što znamo, i u Hrvatskoj - postaje kulturološki trend. Luđak iz emilijanske pojate uklapa se u val mode. Tijekom 60-ih, Ligabue već ima retrospektivne izložbe, njegov rad hvali kritika, počinju mu pritjecati i novci. No, umjetnik koji se dotad toliko napatio nije u tim berićetnim danima uživao dugo. Godine 1962. će doživjeti motociklističku nesreću koja je kao posljedicu imala moždani udar. Paralizirana mu je ruka s kojom slika, pa se - po tko zna koji put u životu - mora vratiti u ubožnicu. Tamo će 1965. i umrijeti, a medicinske je troškove platio tako što je komuni ostavio svoje slike. One su danas u muzeju od kojeg gradić Gualtieri dobrim dijelom živi.

 

Kvrgava montaža

Ovaj čudan i strašan život tema je jednog igranog filma koji je prikazan prvog dana berlinskog filmskog festivala. Riječ je o filmu “Volevo nascondermi” (Htio sam se sakriti) koji potpisuje talijanski režiser Giorgio Diritti. Diritti je inače Romanjol, Ligabue mu je svojevrsna “zavičajna” tema, a film je i snimljen s naturščicima, dosljedno na dijalektu Emilije Romagne. Dirittiju je “Volevo nascondermi” četvrti film, a u karijeri mu se bilježi da je među inim bio asistent režije kod Ermanna Olmija. Taj se utjecaj - treba reći - u filmu i vidi. “Volevo nascondermi” ima puno olmijevskog, od mitologije padanske, sjeverne Italije, preko “franjevačkog” slavljenja malenih i krhkih, pa do ljubavi za jurodive, marginalne luđake bliske bogu.

 

Najtvrđi orah u filmskoj obradi Ligabueovog života jesu rane, švicarske godine, period kad je slikar još dijete, a njegov život je zatrpan serijom stravičnih tragedija. Diritti se tim periodom - što je razborita odluka - malo bavi. Film počinje sredinom tridesetih godina, u eri Mussolinija, kad tada anonimnog Ligabua (opet) primaju u psihijatrijsku bolnicu. Tijekom prijemnog intervjua s liječnikom, kreće niz fleš-bekova u kojima otkrivamo pretpovijest plahog luđaka, njegovo švicarsko odrastanje, odnos s pomajkom i majkom. U razmjerno kvrgavoj montažnoj sekvenci, Diritti nas “šeta” od 30-ih od švicarskog djetinjstva i daje kratki životopis pacijenta.

Ono što Dirittija kudikamo više zanima su zrele slikarove godine u Emiliji Romagni, kojima posvećuje daleko najveći dio filma. Film prati svojevrsnu povijest emocionalnog odnosa između Ligabuea i žitelja Gualtierija. Na početku, Ligabue je marginalni luđak koji ne razumije lokalni dijalekt, a lokalci ne razumiju njegov talijanski s teškim njemačkim akcentom. Živi od toga što mu u krčmi daruju kuhana jaja, a mještani ga kinje i tjeraju. Djeca ga se boje, rugaju mu se i rade psine, a on urla na njih i pada u bijesne spazme. No, prvu će ljudsku vezu uspostaviti upravo s djecom. U glini im kipari pse, mačke i lutke, a oni mu zauzvrat poklanjaju franje ili kruh. Mještani kupuju čudakove slike malo iz milošte, malo iz zabavnih razloga. Ligabue je, recimo, naslikao jedan akt ponešto obdarenije žene koji mjesnim muškarcima služi za masturbaciju, za ono što će koju deceniju kasnije služiti duplerice iz magazina.

 

Opsesija motociklima

Kako Ligabueovo slikarstvo postaje prihvaćeno, tako se taj bizarni odnos umjetnika i grada mijenja. Ligabueu najednom počinju pritjecati novci s kojima baš i ne zna što bi, budući da je samac bez obitelji. Slikar neštedimice posuđuje pare mještanima. Opsesivno se zanima za motocikle. Skuplja ih - navodno ih je imao čak dvanaest - i vozika se na njima po čitav dan. Uz motocikle, jedini “luksuzni predmet” koji Ligabuea zanima su preparirane životinje, koje također čudački gomila. Ma koliko uspješan, Ligabue je i dalje socijalno disfunkcionalan. Jedva govori talijanski, rubno je nepismen, muca i trza se, a tako je plah da nije u stanju uspostaviti odnos sa ženama. Film prikazuje i prizor otvaranja izložbe u Rimu 1961., nakon koje će Ligabue postati slavan. Kritičar na otvaranju opisuje umjetnikov rad visokoparnim strukovnim rječnikom - no, Antoniju je ta gungula nepodnošljiva, pa bježi i luta noćnim gradom. Ipak, Ligabue je svjestan vlastite veličine. Nije lišen taštine i intuitivno shvaća da je ono što radi važno. U jednoj od smješnijih scena filma, on lokalnom dripcu koji ga služi kao vozač tumači da je on “umjetnik” i da će “ono što radi ostati za vječnost”, a da je on “samo vozač” i da će kad umre od njega ostati samo prah i crvi.

Ligabuea u Dirittijevom filmu glumi Elio Germano, razmjerno poznati talijanski glumac mlađe generacije koji je svojedobno 2010. dobio i nagradu za najbolju mušku ulogu u Cannesu za film “Naši životi”. Riječ je o onoj vrsti glumačke kreacije koju se obično naziva “oskarovskom”: s puno maske, skidanja geste, oponašanje akcenta, govora i kretnji Ligabuea (koji je u Italiji bio tema puno dokumentaraca, pa je dosta sniman). No, ono što je u filmu zanimljivo je da niz manjih uloga glume romanjolski lokalci - naturščici na lokalnom, teško razumljivom dijalektu, što filmu daje pečat autentičnosti.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo