INTERVJU

VRDOLJAK 'Gotovina neće gledati 'Generala' u Puli. Rekao mi je: 'Kada bude zima, naložit ćemo kamin, uzeti čašu vina i nas dvojica to pogledati sami''

    AUTOR:
    • Karmen Miletić

  • OBJAVLJENO:
  • 09.07.2019. u 07:37

CROPIX

Ante Gotovina (lijevo) i Antun Vrdoljak (desno)

 

Antun Vrdoljak slovi za režisera s kojim je ugodno snimati, zna dobro odabrati glumce za svoje filmove, a oni s njime vole raditi. S njim je i izrazito ugodno razgovarati, svakim svojim odgovorom ulazi u jednu crticu svoga života, a pamti je do posljednjeg detalja. Priča kao da piše, radi dramaturške stanke, uvlači vas u svoj svijet...

- Jezik je sve, mi postojimo samo u jeziku, to treba dobro razumjeti - objašnjava mi ovaj ponosni Imoćanin, na početku karijere glumac, najpoznatiji kao producent i redatelj “Duge mračne noći”, “Glembajevih”, “Kiklopa”, “Mećave”, “Depsa”, “Prosjaka i sinova”, “U gori raste zelen bor”, “Kad čuješ zvona”... Sastali smo se da razgovaramo o njegovu novom projektu, o “Generalu”, vjerojatno najiščekivanijem filmu godine koji će premijeru doživjeti 13. srpnja na Pula film festivalu, a u kojem glavnu ulogu Ante Gotovine igra Vrdoljakov zet Goran Višnjić.

HRT i Vrdoljak potpisali su ugovor o snimanju “Generala” u rujnu 2016., a snimanje je počelo u veljači 2017. godine. Projekt je nastao prema Vrdoljakovu scenariju napisanom na temelju knjige Nenada Ivankovića “Ratnik, pustolov i general” još prije dvanaest godina. Životni je to projekt Antuna Vrdoljaka kojim će se sa 88 godina oprostiti od režiranja.

Kako ste zamislili film “General” prije nego što ste uopće počeli sa snimanjem? Sada kada je gotov, ima li razlike u očekivanom i dobivenom? Rekli ste da je ovo vaš posljednji projekt.

- Ja uopće nisam mislio više raditi filmove, mislio sam da sam s režiranjem završio i da sam dosegnuo pristojan broj godina u kojima je bezobrazno raditi. I onda je uhićen Ante Gotovina čemu je prethodila jedna prljava igra hrvatske vlasti. Nedugo nakon toga nazvao me general Janko Bobetko, želio me vidjeti. Mislim, mi smo bili prijatelji.

Pozvao me u bolnicu i rekao mi da umire. Rekao je da se želi oprostiti od nekih ljudi do kojih mu je stalo pa je upisao mene među te ljude i rekao: “Ovo je zadnji put da se vidimo”. Miran, sabran. On je pri tom susretu pio konjak, ja sam pio kavu. U jednom trenutku mi kaže: “Čujem da radiš film o ‘malom’, nemoj to zanemariti. To ti je najveći oficir u povijesti Hrvatske vojske. On je veći oficir od bana Jelačića samo budale to ne znaju”.

Nedugo nakon toga Bobetko zaista umire.

- Jest, on je bio čovjek od riječi. Prgav. Kad je rekao da će umrijeti, stvarno je to i učinio.

I, vi ne odustajete od filma o “malom”...

- Kad je Ante uhićen, ja sam bio ogorčen na cijelu situaciju, na sve ljude koji su ga ganjali, i onda sam nekako iz svoje gluposti i umjetničke naivnosti mislio kako bih mu mogao pomoći da napravim film o njegovu životu. Znate, u Haagu su jedva čekali da ja napravim film da ga puste.

Tada sam to počeo raditi i nisam s njim kontaktirao, Goran se s njime čuo i obilazio njegove procese u Haagu. Kada je pušten iz zatvora, našli smo se u hotelu Palace. Tada sam mu rekao da nisam odustao od filma i to mu je bilo drago čuti. Rekao sam mu i da je gotov scenarij i ponudio da ga pročita. A on će meni na to: “Čekaj, to je gotov film?” Kažem ja njemu: “Daj, Ante, nemoj me zajebavati, to je nacrt filma”, a on će: “A što ja o tome znam? Ako film bude dobar, zovni me na premijeru. Ako ne bude, ne moraš me ni zvati.”

Hoćete li ga zvati?

- Neću. Razgovarali smo jučer telefonom i rekao mi je: “Znaš što ja mislim da bi bilo najbolje - kada bude zima, naložit ćemo kamin, uzet čašu vina i nas dvojica to sami pogledati”.

Dakle, Gotovina ne dolazi na Pula film festival gdje će se film prvi put prikazati publici?

- Ne, on je čovjek izvan kategorije, jedinstven. On je živi spomenik, a ne ponaša se tako. Beskrajno inteligentan i sjajan govornik, što je za mene dobro jer ja radim dijaloške filmove. Taj dan u hotelu Palace pitao sam ga i što misli sada raditi u životu nakon sedam godina zatvora. Rekao mi je da se misli baviti ribarstvom: “Znaš, svi su moji bili ribari”, kazao je. “Ako to s tunom krene dobro, kupio bih brod, jednu jedrilicu od 35 metara, i krenuo oko svijeta. Sam.”

I eto, sad vi napravite film o jednom takvom vuku samotnjaku... Sjećam se kada sam ga prvi put vidio - jedan dan me bude da ja odem u Kumrovec vidjeti tu našu novu vojsku, smotru dragovoljaca. To više nisu bili dečki u trapericama i tenisicama, nepodšišani, to su bili pravi vojnici, prava vojska. Među njima su bili Gotovina i Ante Roso. Viđao sam ga i za vrijeme i nakon rata. Neki su se ljudi uplašili kada se on vratio, da će se možda osvećivati, a on je tada rekao: “Svak neka živi sa svojom savješću”. On je iskonski mudar čovjek. Rodio se mudar i šta mu možeš...

Film “General” počinje s Gotovininim hapšenjem u Španjolskoj, i tada se on pokuša sjetiti prve slike koju pamti u svom životu. Taj početak sam ukrao iz vlastitog dnevnika koji pišem dulje od 30 godina. Tako počinje film, s tim traženjem, što je to bilo prvo. Evo, pokušajte i vi. Volio bih otkriti tu prvu sliku i u svome životu.

Evo, baš razmišljam koja je slika meni u glavi - vjerojatno je to nemoguće odgonetnuti...

- Ja mislim da to nitko ne može, jer možda to i nije slika, možda je to majčin glas, možda dodir njene ruke. U Antinu životu dogodila jedna velika nesreća kada nije imao ni tri godine. U njegovu susjedstvu su minirali za temelje neke gusterne dok se on s bratom i sestrom igrao na ulici. Miner je tri puta zavikao mina, a Ante nije ušao u kuću, nego je potrčao za glasom.

Mina je pukla, majka se bacila na Antu i zaštitila ga, ali pogodio ju je kamen i ona je umrla nad svojim sinom. Skupili su se tako mještani, neke žene počele plakati, stigao je i miner i ustvrdio da on nije kriv jer je vikao i davao upozorenja. Ali, znate kako je to u Dalmaciji, uvijek se nađe neki mudrac koji će reći: “Nisi ti kriv, mali je kriv”. I to “mali je kriv” goni ga cijeli život.

Jeste li ikada s njim razgovarali o toj traumi?

- Ne, nije on baš čovjek koji se previše otvara, vojnik je. Sad će tu scenu vidjeti u filmu...

Što očekujete od Pulskog filmskog festivala? “General” je u natjecateljskom dijelu.

- Mi smo dužni ići u Pulu, svaki film koji HAVC (Hrvatski audiovizualni centar) financira mora ići u Pulu. Ako ćete mi vjerovati, ne bih išao na taj festival, ali poštujem pravila. Radili su mi tamo svinjarije. Jednom sam dobio nagradu pa su mi je oduzeli, riječ je o filmu “Povratak”. U 10 navečer je žiri zasjedao i dobio sam Zlatnu arenu i to smo slavili, i onda smo u dva sata nakon ponoći saznali da se žiri ponovno sastao i oduzeo nagradu. Nije meni do toga, imam ih koliko hoćete, ali, da, zbog nekih filmova mi je žao što nisu priznati. Sva slava ovog svijeta ne vrijedi kao večera uz more s prijateljima. Čaša crnog vina, malo ribe... Ali moraju baš biti prijatelji.

Kartate li?

- Kartao jesam nekad, ali ja sam se svih svojih poroka oslobodio. Imam već godina, ne vozim više ni auto, a nekad sam vozio avion. Od visina pa do puzavca... Nekad sam pušio četiri kutije dnevno. Šibice meni nisu trebale, ujutro zapalim cigaretu, a ostale palim na nju, jednu za drugom. Negdje 1972. godine, u vrijeme kada sam počeo raditi “Prosjake i sinove” Branka je bila u drugom stanju, a često je bila u drugom stanju...

Kasno uvečer dojavio mi je jedan prijatelj da će mi ujutro doći pretražiti kuću: “Hoće li te uhapsiti, to ne znam, ali uništi sve tragove o drugim ljudima kako ih ne bi povezivali s tobom i njih pretraživali”, to mi je rekao. Imao sam puno pisama, posveta u knjigama, čuvao sam ih kao najveću dragocjenost. Tada smo Branka i ja odlučili spaliti ta pisma u lavabou, ali toga je bilo toliko da su se te plahte papira dizale prema plafonu, to se zalijepilo za strop pa sam ja uzeo partfiš i to micao. Zapravo, tek sam tada dao razloga ovima da me pitaju:

“A kog si boga radio?” Legnemo mi tako kasno u krevet i Branka mi kaže: “Tonči, neću ti ja moći roditi ovo dijete, ne mogu više. Pogledaj me”. Otekla je cijela, zatvorile joj se oči. Bila je alergična na duhan i duhanski dim. Ja sam tada rekao: “Ja ću prestati pušiti od ovog časa”. I stvarno, otad nisam nikad dim povukao. Nikad više. Tvrdoglav. Konj. Ljubav nije svakodnevna uporaba. Kako sam prestao pušiti, tako sam prestao i letjeti. Obožavao sam letjeti, ali kada je na svijet došao Andro, Branka mi je rekla: “Čovjek koji leti u opasnosti je svaki dan. Što će biti ako ostanem sama?” Tada sam prestao. Nije mi bilo lako. Nema bez emocija ništa. Kako je onaj Krušlin pjevao - “Divno je biti nekome nešto, divno je biti tebi sve”. To je divno, pogotovo ako si mu sve.

Zasigurno je i ona zbog vas napravila neke ustupke...

- Naravno, najveći je taj što je završila Akademiju, a nije postala glumica. Odnosno, zadnji ispit nikad nije položila. Tvrdoglava je skroz. Ali nije loša. Kad vidim što sve ljudi žene...

Sami ih odabiru.

- Gledajte, malo toga čovjek u životu bira. Kugu i koleru ne odabirete. U tom siromaštvu da ne može birati čovjek utvara sebi da je izabrao.

Kad smo kod ljubavi, Gotovina je imao tri ljubavi, je li tako? Egzotičnu Ximenu, novinarku Vesnu Karuzu i suprugu s kojom je i dandanas u braku, Dunju Gotovinu.

- Tako je, tri su žene u filmu. Ximena je bila njegova velika ljubav, dobili su zajedno i kćerkicu, ali onda je počeo rat, saznao je to Ante u Americi. Ima jedan vrlo emotivan dio u filmu u kojem mu ona govori: “Zašto odlaziš poginuti?” Koliko znam, on je strašno povezan sa svom svojom djecom, znam da je iz Haaga zvao u Kolumbiju Ximenu, stalno provjeravao kako je ona, kako je dijete. Tako je sa svom djecom. Djeca su velika stvar, vidjet ćete. Branka i ja imamo ih petero, 15 unučadi, 2 praunuke. Najmlađa je sad preuzela sve, otela svima ljubav.

Je li vam bilo naporno snimati film? Izgledate prilično dobro, vitalni ste za 88-godišnjaka.

- Je, bilo je naporno snimanje, režiranje je zapravo rudarenje. I uvijek osjećam silan pritisak, moram biti spreman napraviti 100 kompromisa. Ja sam iskrivio vrat gledajući van hoće li biti kiša ili sunce zbog snimanja. Ne spava se kad radite film. Oko desetog dana snimanja zavlada kriza i tad se budim usred noći i mislim da baš ništa ne valja. Ali naučio sam tehniku obrane - prošetam psa, smirim se i zaspim. To je kod mene permanentna popratna pojava. Tako je bilo i kad smo počeli raditi “Glembajeve” - ja sam skočio iz kreveta u noći, a Branka me upitala: “Što je, lupa Krleža?”

Iskreno, čudno je da ja uopće hodam, sa 86 godina pentrao sam se po Dinari zbog filma, a mislio sam da ću sa 70 biti pokopan. Ovo je čak nepristojno, ovako dugo živjeti. Hranim se dalmatinski, valjda je to to... Jedan put sam došao Krleži i upitao ga: “Kako ste danas?” a on kaže: “Počelo je. Od nogu”. Onda šuti pa kaže: “Bolje od nogu nego od glave”. E ja mislim da sam sad u toj fazi. Glava je u redu. Ali noge nisu kao što su bile.

Nećemo o starosti, vratimo se na film, stvarno ga dugo čekamo, zar ne? “General” je najavljivan i za Pulu prošle godine.

- Ne, nije trebao biti tada gotov. To su neke tlapnje da film može biti gotov u dva mjeseca... Može, ali loš. To su računi bez krčmara. To nije samo film, to je i serija. Gledajte, nema vukojebine u Hrvatskoj u kojoj mi nismo bili, a gdje je bio rat. Imamo 113 glumaca u filmu. Dva su mi umrla.

Znam za Ivu Gregurevića, tko je drugi?

- Robert Budak, mladi zagrebački glumac, briljantan. Ne ide mi u glavu da ga više nema. Glumi u “Generalu” jednog mladog dragovoljca. A Gregurević je sa mnom snimio svoj prvi i svoj posljednji film, prvi je bio “Mećava”. Igra u “Generalu” jednog Roma, vodiča po zapadnoj Slavoniji, krivolovca koji dobro poznaje šumu kroz koju vodi Antu. Ima jedna scena, ali u seriji, ne u filmu, kad njih dvojica nakon bitke sjede na panju i razgovaraju o tome što je to život. To mi je toliko važan dio. Ivo to igra sjajno. Sjajan glumac.

Vratimo se načas na vašu izjavu da nema vukojebine u kojoj niste bili. Zašto ste se dvaput morali penjati na Dinaru?

- Gotovina je u ratu donio nemoguću odluku, da se na Knin ide preko Dinare. To je bilo strateški dobro, ali vojnički pogibeljno. Kako ćeš doći na Dinaru, dovući tenkove? On je napravio cestu po Dinari. To je bio možda jedan od najvećih vojničkih poteza. Ta Dinara je mnogo odlučila. Četnici su iz Knina pobjegli. Bez ispaljenog metka. Važno je bilo snimati na tom mjestu.

Koliko je vaših osobnih sjećanja na rat utkano u ovaj film?

- Puno. Ja sam teško podnosio rat, dva sina su mi bila u ratu. A i svi smo bili u ratu. Bilo je i straha i svega, ta je država visila o jednoj tankoj niti. Svaki film je biografski. Sebe najbolje poznajete.

Pokojni Ivan Šibl rekao je: “U svakom Vrdoljakovu filmu imate nekog dobričinu, onda se on zaljubi, pa voli tu svoju ženu i djecu. Onda se oni krevelje, a mi na kraju filma plačemo”.

Kako vam je bilo snimati sa zetom?

- Za njega je ta uloga i napisana. On je sjajan čovjek. Znate, jedna od stvari u mom životu na kojoj ja zahvaljujem Bogu iznad svega jest to da je moja kći našla muža. Ona je bila živo stvorenje, Vrdoljakuša, lajava. Dobila je najboljeg muža na kugli zemaljskoj. Ja sam njemu zahvalan. Goran je beskrajno talentiran i beskrajno discipliniran. Nema šanse da će popiti čašu vina, a ujutro je snimanje, ma kakvi. Da ne dođe na vrijeme, to ne može biti. Dolazi pripremljen, u Americi nema tih fora da ne znaš tekst. A kod nas nekim glumcima hodaju s tablama ispred njih. To je nezamislivo...

Vi to također ne dopuštate, zar ne?

- A da, ali što im možete. Glumci su posebna vrsta ljudi.

Ja sam slovio za talentiranog glumca. Ali onda sam prestao glumiti. Ali to vam neću reći zašto.

Ali ne zbog manjka volje i zainteresiranosti za taj posao?

- Ne, ja sam to morao žrtvovati. Na drugoj godini Akademije Gavella je radio “Agamemnona”, mi smo kao studenti bili angažirani. Najveću ulogu među studentima igrao je jedini član partije na cijeloj Akademiji. Strašno netalentiran, a tekst nije mogao zapamtiti nikako, tad sam već počeo razmišljati da se ne bavim tim poslom. A onda mi je Gavella jedan dan rekao: “Čuj, ti ne buš glumac, ti buš režiser”. I imao je pravo. Sve što znam o filmu me redatelj Nikola Tanhofer naučio. A njega su mladi kritičari otjerali iz filma kao zadnju krpu...

Kriteriji su strašno važni, a vi imate u glumačkom pozivu jednu nezgodu - čekate na ulogu, i onda vam dadu neku drugu kojoj se niste nadali. A toj ovisnosti o projektu, u kojoj vi niste svoj gospodar, mogli su se othrvati samo najveći - Boris Dvornik, Fabijan Šovagović, Mustafa Nadarević...

Kako ste vi postali glumac?

- Ja sam 1947. godine došao u Osijek u gimnaziju. Otac i ja putovali smo iz Imotskog tri dana i dvije noći. Došli smo u taj internat u nedjelju ujutro i dozvolili su nam da taj dan otac i ja provedemo zajedno. Onda me vodio u kazalište, ujutro je igrao “Ero s onoga svijeta”. Kako sam se tada zaljubio u tog Gotovca, Bože moj! Ali sam se i zapanjio - bio je neki konj na pozornici, posro se.

Tata je vidio da se meni to sve jako sviđa pa me vodio u kazalište i uvečer, a uvečer su igrali “Glembajevi”. To mi je bilo malo teže za shvatiti, govorilo se puno njemačkog, a nisam ga znao. Od tog trenutka uzela me ta kazališna mistika. Znao sam da je za mene gotovo, da sam zabrazdio. Taj dan u Osijeku je bio odlučujući. Tata nije nikako mogao prihvatiti da idem na Akademiju, patio je strašno zbog toga. Uvijek je smatrao da sam ja najstarije dijete u kući i da ja moram zarađivati.

Pitao me: “Što ćeš biti kad završiš tu Akademiju?” Kažem ja: “Glumac”.

“Dobro uvečer, a što ćeš biti preko dana?” pitao se tata.

A ljubav prema filmu?

- Ima jedna fenomenalna stvar. Ljudi dođu u to kino, nose sa sobom bombone, kokice im padaju po sjedalima, oni pričaju. A onda se ugasi svjetlo. Oni još klafraju međusobno, a onda započne japanski film i pojavi se Toshiro Mifune. Cijelo gledalište zašuti i odjednom postaje on, svi postanu Japanci. To je ta magična moć kina. To sjedinjenje s glavnim licem. Ako publika ne prihvati glavno lice kao samo sebe, film ne može proći. Borisa Dvornika ste samo mogli staviti ispred kamere i pustiti da priča.

Što se tiče “Generala”, pričalo se da je film skup. Projekt su financirali HAVC sa 4,2 milijuna kuna te HRT sa 9,6 milijuna, no pomogla vam je i Hrvatska vojska.

- Serija “General” dobila je po nastavku milijun i sto tisuća kuna. Osam je nastavaka. Milijun i 850 tisuća dobio sam za “Dugu mračnu noć”. To je ratni film i da nije bilo ministra obrane Damira Krstičevića, ne bismo ga uspjeli snimiti, on nam je dao vojsku i tenkove. Uvijek je bila neka pobuna oko mojih filmova i serija, tako i oko te “Duge mračne noći”. Na kraju je, prema istraživanju samog HRT-a, to najgledaniji program na njihovoj televiziji ikad! Nagradili su me tako da su mi dali 800 tisuća kuna manje po nastavku za seriju o Gotovini.

Imate li osjećaj da ćete ponovno doseći tu razinu gledanosti?

- Uvjeren sam. Potući će “Dugu mračnu noć”.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo