CANNES

ZADNJI DAN FILMSKOG FESTIVALA PRIKAZANA SU TRI FILMA Pedofilski brlog, takstist pred bankrotom i triler Romana Polanskog

REUTERS

Prikazivanjem posljednjeg filma u konkurenciji te filma zatvaranja u Cannesu je u subotu završen 70. filmski festival. Jubilarno cannesko izdanje ostat će upamćeno po dosad nezabilježenim mjerama osiguranja, kašnjenjima koja su se znala razvući i na sate, po natjecateljskom programu koji nije bio blistav te po mnogo malih, lijepih filmova razasutih po sporednim selekcijama.

Natjecateljski program u subotu je zaključen projekcijom filma “You Were Never Really Here” škotske redateljice Lynne Ramsay, autorice koja se prije petnaestak godina činila kao velika blještava nada europskog ženskog filma, no to se nije u potpunosti ostvarilo, dijelom i zato što Ramsay radi malo i sporo. Novi film edinburške redateljice krimić je baziran na romanu američkog pisca Johnatana Amesa. Junak filma je Joe (neprepoznatljivo bradati i zapušteni Joaquin Phoenix), bivši vojnik koji odrađuje sitne, nasilničke poslove za novac. Jednog dana unajmi ga njujorški političar koji od Joea traži da iz lanca dječje prostitucije izbavi njegovu kćer.

Slavna književnica

Joe ugrabi djevojčicu i posmiče sve koje je zatekao u pedofilskom brlogu. No, to je tek početak jer slijedi reakcija: krvava, masovna odmazda koju provodi neko nedefiniran, ali očito moćan. “You Were Never Really Here” po mnogo se čemu doima kao osuvremenjeni remake “Taksista”. Ambijent je opet dekadentni New York, junak filma je prolupali veteran koji je uočljivo “skrenuo”, tu je čak i masakr u javnoj kući, kao i atentat na senatora. Čini se da već neko vrijeme u nezavisnom filmu postoji trend revivala stila i duha filmskih 70-ih, a Ramsayin film perfektno se uklapa u taj trend. Film je oniričan, halucinatoran, prati ga sugestivna muzika Jonnyja Greenwooda iz Radioheada. U nekim se trenucima - za moj ukus - čini kao da je kod Ramsay pretencioznost pojela žanrovsku srčiku. Ipak, film je u Cannesu primljen toplo i ima dobre prve odjeke.

Za zatvaranje canneska je direkcija odabrala Romana Polanskog i njegov triler “Prema istinitoj priči”. Kad tako uglednom režiseru film igra izvan konkurencije te još k tomu zadnji dan, to ponekad znači da su taj film nakanili “sakriti” jer su bili svjesni da je slab i nisu htjeli da ga kritičari masakriraju danima.

Dijelom je to vjerojatno slučaj i s filmom Polanskog, koji nije katastrofa, ali je vrlo konvencionalan i zapravo osrednji. Junakinja “Prema istinitoj priči” je slavna književnica (Emmanuelle Seigner) poznata po tome da u prozi secira vlastitu i obiteljsku intimu. U nekom trenutku junakinja filma počne dobivati optužujuća anonimna pisma. Istodobno u njezin život uđe tajnovita obožavateljica (Eva Green) koja malo pomalo junakinji postaje sve: ukućanka, tajnica, kuharica, PR-ovka. Gledatelju rano postane jasno da će stvar krenuti u smjeru koji nalikuje na “Misery” Roba Reinera, a to se i dogodi. No, dok je “Misery” bio zbilja vješt triler, “Prema istinitoj priči” je žanrovski traljav film predvidiva raspleta, s nizom nerazriješenih rukavaca.

Situacije u taksiju

Zadnjeg festivalskog dana u Cannesu je prikazan i jedini balkanski dugometražni film selektiran ove godine. Kao što smo mi bili zadovoljni preklani sa “Zvizdanom”, tako su ove godine zadovoljni Bugari kojima je u isti program ušao film “Odredišta” režisera Stefana Komandareva. Kao i nama, i njima je to prvi film u službenoj canneskoj selekciji od pada Berlinskog zida. A bugarsko veselje može biti tim veće što je film dobar, a i primljen je solidno.

“Odredišta” počinju ravno u glavu. Pratimo jednog sofijskog taksista koji se uvalio u neprilike jer mu je pred bankrotom mali biznis. On se sastaje s čovjekom iz banke koji bi mu - ako plati mito - mogao srediti novi kredit. No, kad mu čovjek iz banke zatraži dupli iznos od dogovorenog, taksist vadi pištolj, ustrijeli i njega i sebe.

Nakon toga Komandarevljev film prati šest različitih sofijskih taksista tijekom iste večeri. Vijest o ubojstvu se proširila, ljudi se u radijski eter javljaju i komentiraju zbivanja, a mi pratimo šest situacija s taksistima i njihovim putnicima koje reflektiraju razne teme balkanskog tranzicijskog društva. Suvišno je spominjati da su nam sve te teme poznate: korupcija, nacionalizam, odljev mozgova u inozemstvo, štelanje taksimetara, nepoštivanje zabrane pušenja. Jedan od taksija vozi kardiokirurga koji treba napraviti posljednju operaciju prije nego što emigrira.

Dobar bugarski film

Jedna od taksistica prepozna partijca koji joj je 80-ih lošom preporukom upropastio karijeru, a sada je postao uvjereni proeuropejac i liberal. Sve to skupa i dramaturgijom i duhom gorke rezignacija podsjeća na Paskaljevićevo “Bure baruta”. No, dok se “Bure baruta” bavilo Miloševićevom Srbijom koja je bila okužena i blindirana sankcijama, Komandarevljev film priča o zemlji i društvu kojem se - kako se obično veli - europski san ispunio. Unatoč tome, stvari su kakve jesu i to je zapravo najtužnije u vrlo dobrom bugarskom filmu.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo