Nizu smrti velikana popularne glazbe ne nazire se kraj. Ovog Božića u 54. godini u svom domu u Goringu-On-Thames - “spokojno u snu”, kako reče njegov publicist - umro je i George Michael. Pretpostavlja se od zatajenja srca, no posljednjih godina imao je zdravstvenih problema, i to ne malih. Počelo je s virozom zbog koje je koncem listopada 2011. godine otkazao londonski koncert sa simfonijskim orkestrom s kojim smo ga gledali u Zagrebu, ali mjesec dana kasnije u Beču su se doktori tamošnje Opće bolnice doslovce borili za Michaelov život.
Službeno je kao razlog hospitalizacije bila navedena upala pluća, no Michael je bio i u komi, a izvedena mu je i traheotomija. Godinu i pol dana kasnije, sredinom svibnja 2013., George Michael ispao je iz automobila na autocesti M1 kod St. Albansa i zbog ozljede glave helikopterom prebačen u bolnicu. Mnogi će se sjetiti i njegovih ispada s narkoticima, no posrijedi je uglavnom bio kanabis pa doista valja pričekati obdukciju kako bi se saznao točan razlog Michaelove smrti, odnosno ima li ikakve poveznice s AIDS-om. Naime, mediji su u Velikoj Britaniji već neko vrijeme spekulirali da George Michael ne izgleda najbolje, no u planu za 2017. godinu bio je i dokumentarac o albumu “Listen Without Prejudice Vol. 1” i njegovoj pravnoj borbi sa Sonyjem, a zašuškalo se i o snimanju novog albuma i popratnoj turneji.
Stoga se bez obzira na sve može reći kako je vijest da je George Michael umro šokantna koliko i vijest da je koncem travnja umro četiri godine od njega stariji Prince, ili koncem lipnja 2009. tri godine od njega mlađi Michael Jackson. Kako god okrenuli, put k slavi počeli su krčiti u vrlo mladim godinama da bi do trona najvećih stigli tijekom 80-ih, a umrli debelo prerano, ostavivši nas u nedoumici bez obzira na životni stil koji je bio mnogo razuzdaniji od njihove glazbe. Ta diskrepancija između umivene pop glazbe i pustopašnog životnog stila nekako je od navedene trojice najzamjetnija bila u slučaju Georgea Michaela.
Vjerojatno je nemali broj djevojaka i žena pao u depresiju kad su 1998. godine čule da je George Michael s nepoznatim ljubavnikom uhvaćen “na djelu” u jednom WC-u u Los Angelesu. Pretpostavljalo se i ranije da je biseksualan, jer se znalo da je spavao i s nizom žena, a nakon tog po njega prilično neugodnog incidenta koji mu ipak nije u većoj mjeri pomutio karijeru, Michael je javno potvrdio seksualnu orijentaciju koju je godinama donekle tajio, kako kaže, zbog majke.
Nije, naravno, bio problem seksualna orijentacija pokojnog Georgea Michaela nego više činjenica da je “in flagranti” uhvaćen u javnom WC-u. Biste li to očekivali od pjevača u čijem su spotu “Freedom” u režiji Davida Finchera prodefilirale tada najatraktivnije supermanekenke svijeta? Ne znam kako vama, ali meni uz njegovu uglađenu pojavu i imidž zavodnika pred kojim padaju i najljepše manekenke nekako nije išla slika iz Beverly Hills WC incidenta. Kao što mi uz njega nisu išli ni višekratni sukobi s policijom zbog kanabisa, zbog kojeg su mu na neko vrijeme oduzeli vozačku dozvolu i zabranili upravljanje vozilima.
Prvi u Kini
No, George Michael je bio i takav, grešan i pustopašan, divlji i problematičan, a ne samo umivena ili blistava pop zvijezda koju bi, kako kaže izreka, svaka majka poželjela za zeta. Premda mu je karijera posljednjih petnaestak godina više posrtala nego se uzdizala k ranijim visinama, bio je vrlo bogat. Prema posljednjoj procjeni Forbesa “težak” je bio 105 milijuna funti, a samo je turneja “25 Live”, održana od 2006. do 2008. godine, utržila 48,5 milijuna funti.
Mnogi bi voljeli da im karijera posrne kao što je to od konca 90-ih posrnula Michaelu. Pod svojim i pod imenom dua “Wham!” ukupno je prodao više od 100 milijuna primjeraka albuma, a zacijelo će i nakon smrti neko vrijeme zarađivati više od mnogih živućih glazbenika. Zanimljivo, unatoč svim tim uspjesima, George je u srcu bio i ostao laburist, uvijek na strani radnika i nikad blizu torijevaca, premda se njegov duo Wham! do vrhova top lista probio ranih 80-ih, praktički u paketu s Duran Duran i Spandau Balletom, poster-momcima tačerijanske Velike Britanije u kojoj je javno moralo nastradati od privatnog. Vjerojatno i zbog podrijetla.
Rođen je 25. lipnja 1963. godine u sjevernom Londonu pod imenom Georgios Kyriacos Panayiotou. Otac mu je posjedovao mali grčki restoran, a majka mu je bila plesačica. U srednjoj školi sprijateljio se s Andrewom Ridgleyjem s kojim prvo osniva ska-revial grupu The Executive da bi 1981. godine u javnosti osvanuli kao duo Wham! Koji naredne godine objavljuje nastupni singl “Wham Rap! (Enjoy What You Do)”, jednu od prvih skladbi u Velikoj Britaniji koja sadrži repanje. Nakon tog uslijedila su još dva hit-singla, “Bad Boys” i “Club Tropicana” s kojima debi album “Fantastic” postaje jedan od najprodavanijih 1983. godine. Uslijedio je još uspješniji album “Make It Big” (1984.) za CBS kojeg će kasnije kupiti Sony, singlovi “Wake Me Up Before You Go-Go”, “Careless Whisper”, Freedom” i “Everything She Wants”, a 1985. godine i nastup u Kini. Zvuči bizarno, ali Wham! je prvi pop sastav sa Zapada koji je nastupio u tada još komunistički rigidnoj najmnogoljudnijoj zemlji svijeta.
Unatoč tome, treći album “Music From The Edge of Heaven” (1986.) ne prolazi tako dobro, a bilo je jasno već i nakon nastupa na Band Aidu da bi George Michael prije ili kasnije mogao krenuti u solističke vode. Wham! je karijeru službeno završio rasprodanim koncertom na stadionu Wembley, odnosno singlom “The Edge Of Heaven” na prvom mjestu britanske top liste u lipnju 1986. godine.
Pop-aristokracija
Iste godine Michael objavljuje prvi solo singl “Different Corner”, a već naredne dolazi do vrha lista s “I Knew You Were Waiting (For Me)” u duetu s Arethom Franklin, nakon čega je uslijedio album “Faith” koji se na krilima singlova “I Want Your Sex”, “Faith”, “Father Figure” i drugih do danas prodao u više od 25 milijuna primjeraka, što ga čini jednim od najuspješnijih u povijesti pop glazbe. Podjednako jaku nisku singlova George Michael imao je i na narednom albumu “Listen Without Prejudice Vol. 1” (1990.), uključivši spomenuti “Freedom”, pa “Praying For Time” i “Cowboys And Angels”, ali se taj prodao u “samo” osam milijuna primjeraka, neki kažu i zato što se njegov tvorac nije želio pojavljivati u videospotovima s tog albuma.
Unatoč tome, Michael je nepobitno postao jednom od najvećih britanskih zvijezda, dio “pop aristokracije” koju čine i Elton John i Queen s kojima 1991., odnosno 1992. godine objavljuje singlove “Don’t Let The Sun Go Down”, odnosno “Somebody To Love”. Za relativni neuspjeh albuma “Faith”, Michael optužuje Sony i 1993. godine pokreće dugotrajnu parnicu koju će ipak izgubiti. Sud je procijenio da je njegov ugovor sa Sonyjem bio “razuman i fer”, a ne “izrabljivački” kakvim ga je pokušao oslikati Michael. U konačnici njegova borba sa Sonyjem završila je poput borbe Princea s Warnerom, a zanimljivo je primijetiti da su se obojica kasnije vratila diskografskim kućama s kojima su i sudski ratovala.
Nakon odlaska iz Sonyja, Michael se na neko vrijeme skrasio u Virginu (za Europu) i kod Geffena (za Ameriku), autorski album “Older” (1996.) i “Songs From The Last Century” (1999.) s obradama uglavnom jazz standarda nisu prošli loše, ali ni bolje od “Listen Without Prejudice vol. 1”.
Incident iz javnog WC-a ipak nije narušio prodaju albuma “Ladies & Gentlemen: The Best of George Michael”, objavljenog iste, 1998. godine, ali pauze u radu bile su sve duže pa je do smrti Michael objavio još samo jedan studijski album, “Patience”, (2004.) s kojim se vratio u okrilje Sonyja. Ista je kuća dvije godine kasnije objavila Michaelov drugi “best of” album “Twenty Five”, nakon kojeg je uslijedila lukrativna i uspješna turneja. Posljednji album koji je Michael objavio bilo je live izdanje pod imenom “Symphonica” (2014.), na kojem se našao niz njegovih hitova i obrada tuđih uspješnica, poput onih Binga Crosbyja, Nine Simone, Roberte Flack i Eltona Johna.
U sukobu sa zakonom
Bio je to program s kojim smo Georgea Michaela ugostili nešto ranije i u zagrebačkoj Areni u kojoj se predstavio u osobito elegantnom svjetlu. Za orkestracije te easy listening kolekcije bio je zadužen veliki, pokojni aranžer i producent Phil Ramone, kojem je taj projekt bio posljednji posao.
Zahvaljujući njegovim ukusnim i raskošnim, ali nimalo kičastim orkestracijama, George Michael je briljirao emotivnim glasom i perfektnim izvedbama, blistajući od elegancije dok je klizio kroz izvedbe odabranih skladbi, bilo pomaknutih k jazzu, gospelu i bluesu, bilo ukotvljenih u easy listening popu kakvim je nekoć kraljevao Frank Sinatra, kasnije Tony Bennett.
To je svjetlo u kojem ću ga osobno pamtiti, jer mi se baš na tom nastupu kao pjevač i autor više dopao nego s regularnim pop hitovima kojima je osvojio svijet tijekom 80-ih i 90-ih. Bio je i ostao po mnogo čemu kontradiktorna pop zvijezda koja je ratovala s velikom kompanijom, ali i štetila sebi, hitmejker i veliki pjevač koji nije do kraja iskoristio svoj glasovni i autorski potencijal, elegantan, ali često u problemima i u sukobu sa zakonom. Šteta što je otišao, mogao nam je podariti još koji album poput “Symphonice”, ili otvoriti još koju nišu u pjevačkom i autorskom radu.