Želite naučiti kako se pišu pjesme? Slušajte Haggarda”, napisao je jednom Tom Waits, a zaista je zapanjujuće kada slušate ovoga sedamdesettrogodišnjeg country veterana, kako mu se melodija i stihovi mekano ispredaju, da ti se učini kao da je pjesmu našao. Znate kako vam se gdjekad zna učiniti sa stvarno dobrom umjetnošću, kao da je ona oduvijek bila tu.
Kod Merlea Haggarda, da ne bude da nisam rekao, mogu vas odbiti dvije stvari. Jedna je da je to tradicionalni country, bakersfield sound, muzika iz kamiondžijskih svratišta u Arizoni. Mnogi to ne vole, meni nikada nije bio problem. Ono što mene zna zasmetati je Haggardov ponekad dosta iritantan republikanski patriotizam. No, riječ o tako velikom autoru da mu opraštam, u svakoj drugoj prilici neoprostiva, politička zastranjenja. Osim toga, posrijedi je sasvim nevjerojatna, proturječna kombinacija - republikanac sa srcem.
Upravo o tome vam želim pričati. Za pjesmu “If We Make It Through December” dugo sam mislio da je ljubavna, sve dok me Sale Dragaš nije uputio da pažljivije poslušam riječi. Kad sam gurnuo pravi ključ u bravu, stvar me bez upozorenja udarila šakom u glavu. Dakle, čovjek iz pjesme ne treba progurati prosinac zato što između žene i njega ne štima, kako sam isprva mislio, nego zato što je dobio otkaz u tvornici. Pjesma je turobna socijalna ispovijed, a ono što je meni vjerojatno bio krivi trag su medeni prateći vokali i ugodna, vesela melodija na koju bi se krasno mogao plesati dvokorak u honky tonk baru.
Baš prije neki dan gledao sam onaj novi film s Georgeom Cloo-neyem, gdje on isprepadanim bijednicima, sa suosjećajnim osmijehom, gurajući im u ruke nekakve kretenske brošure za zapošljavanje, daje otkaze. Upravo je takva okrutno ljubazna i Haggardova pjesma. Bilo nam je lijepo, zauvijek ćemo vas se sjećati, ostat ćete u našim srcima, molimo, ispraznite ladice.
Želite naučiti što je kapitalizam? Poslušajte “If We Make It Through December”.