Black Rebel Motorcycle Club, hvaljeni bend iz San Francisca, lani je objavio osmi studijski album “Wrong Creatures“.
Publika ga je čekala dugih pet godina, a upravo u tom vremenskom periodu bubnjarka Leah Shapiro proživljavala je najtežu osobnu dramu - naime, zbog Arnold-Chiarijeve malformacije, koja joj je ozbiljno narušila osjećaj koordinacije te uzrokovala simptome poput vrtoglavice, jakih glavobolja i obamrlosti u rukama, 2014. morala se podvrgnuti operaciji mozga. No uspješno se oporavila i vratila onome što najviše voli - glazbi. Nošeni uspjehom aktualnog albuma, Black Rebel Motorcycle Club napokon se u četvrtak, 13. lipnja, vraćaju u Zagreb.
Treći koncert u našoj metropoli imat će u Tvornici kulture, a najavljeni nastup već je proglašen jednim od najuzbudljivijih klupskih rock događaja sezone. Tim povodom popričali smo s uvijek britkim i izravnim frontmenom benda, Peterom Hayesom.
Za novi album izabrali ste prilično snažan naziv - “Wrong Creatures” - zašto?
- Za čovjeka se često kaže ‘ono si što jedeš’, ali bez obzira na to koliko se mi trudili ostati čisti, određena količina sranja ipak će nekako, htjeli mi to ili ne, uspjeti ući u naše organizme. A svako zagađenje, bilo ono tjelesno ili mentalno, nosi posljedice, iako ih često ni mi sami ne znamo prepoznati. Nisam siguran koliko se naša aktualna glazba referira na sam naziv albuma, ali na kraju krajeva, to nije ni bitno - svatko ima pravo zaključiti što god hoće.
Doživljavate li se uopće kao bend buntovnika?
- Za mene osobno svaki oblik buntovništva ili pobune predstavlja akciju u kojoj se stalno morate iznova pitati zašto, kako i što, svakodnevno, iz minute u minutu. No svako buntovništvo vrlo brzo može i ishlapiti, može vrlo lako i vrlo rapidno postati jedno veliko ništa. A tu je uvijek i opasnost da se pobuna bilo koje vrste, čim ona postane javna, ‘okrene’ protiv vas samih i pretvori se u nešto posve iskrivljeno... Baš zato ne mislim da je Black Rebel Motorcycle Club buntovan bend.
Koliko se i po čemu vaš novi album razlikuje od prethodnih koje ste snimili?
- Mislim da se kao bend u procesu stvaralaštva stalno ponavljamo i dosljedno proturječimo sebi samima, ali to je u redu, barem što se mene tiče. Zapravo nikad nisam zadovoljan niti našom glazbom niti samim sobom kao osobom. Kad bih odustao od te vlastite želje, borbe ili potrebe za poboljšanjem, nazovite to kako hoćete, kad bih se jednostavno prestao truditi, vjerujem da bi mi život postao beskrajno dosadan, na svakoj razini - privatnoj, profesionalnoj...
Je li vaš rad ikad bio cenzuriran na bilo koji način?
- Cenzuru sam primijetio i doživio samo u nekim intervjuima i to mahom na domaćem terenu, u SAD-u, pogotovo ako sam se na bilo koji način drznuo kritizirati američku vladu ili religiju općenito. Iako je možda već postalo i zamorno raspravljati o tim temama, svejedno mi se tu i tamo desi da upadnem u istu medijsku klopku, samo da bih poslije opet bio cenzuriran. No to nije nešto što mogu kontrolirati, a iskreno, nije me ni briga!
Svojedobno ste zbog problematične obiteljske situacije živjeli u automobilu, barem dok vas kolega iz benda Robert Levon Been i njegov otac nisu pozvali da se preselite k njima. Koliko je burna mladost utjecala na vaše životne stavove i vašu glazbu općenito?
- Dosta i u mnogočemu - definitivno više razmišljam o drugima i njihovim pogledima na svijet, svjesniji sam ljudi oko sebe. Tijekom pisanja, tj. stvaranja glazbe, pokušavam uključiti svaki glas koji čujem u svojoj glavi, svaki svoj osjećaj, bez obzira na njegov predznak - od nade do boli, od mržnje do suosjećanja... Taj proces učenja nikad ne završava - ja mu ne dozvoljavam da prestane.
Kad vam se 2008. pridružila Leah Shapiro, što je točno donijela u bend?
- Teško je to sumirati i objasniti riječima - donijela je sebe i neizmjernu ljubav prema glazbi.
Kad se razboljela, sve što sam mogao učiniti za nju bilo je podržati je najbolje što sam znao. Ja sam u svemu tome bio apsolutno nebitan, jer kako sam se uopće mogao baviti svojim osjećajima kad nisam bio u stanju ni zamisliti što je u to vrijeme prolazilo kroz njezin um? U takvim izuzetno teškim trenucima možda je najbolje i najpametnije maknuti se od svega, udaljiti se, ima li vam ovo što sad govorim uopće ikakva smisla? Njezina borba nije smjela postati moja, ali bezrezervno sam bio uz nju, svake sekunde...
Što mislite o današnjoj rock/punk sceni i gdje istu vidite u budućnosti?
- Za Black Rebel Motorcycle Club ništa se nije promijenilo - mi se i dalje trudimo dati sve od sebe, zahvalni smo na svakom obožavatelju koji prati naš rad i beskrajno cijenimo privilegije koje imamo - putujemo i sviramo, može li bolje od toga?! Naravno, bude tu i loših dana, onakvih kad se pokajem zbog nečega ili barem poželim da sam nešto napravio drugačije. Ali onda se sjetim da se vrijeme ne može vratiti pa guram dalje, barem se trudim da mi svaki novi dan bude bolji od prethodnog.
A što se glazbe tiče, ona će bez obzira na žanr uvijek imati važno mjesto u mom životu - svatko ponaosob ima pravo shvaćati je i doživljavati potpuno drugačije i to je možda jedina stvar oko koje ćemo se apsolutno svi složiti. Moj zaključak jest - budućnost će biti jednako pogrešno shvaćena kao i sadašnjost, ali umjetnost i dalje može te mora biti najsigurnije mjesto za sve nas pogrešno shvaćene.