Drugi ovogodišnji album Chrisa Stapletona, zvijezde country glazbe s glasom pjevača soula, nastavak je proljetnog “From A Room: Volume 1”.
Svaka čast raznim novotarijama popularne glazbe, ali ako želite čuti zaista sjajne pjevače, čiji će vas glasovi “izbaciti iz čizama”, ni danas vam nema druge nego uroniti u country ili soul koje Chris Stapleton toliko uvjerljivo pjeva da mu je teško naći premca otkako je 2015. godine publiku osvojio debi albumom “Traveller”; najprodavanijim i te i sljedeće godine u Americi, uz “25” Adele. U međuvremenu dugokosi i dugobradi Stapleton osvojio je pregršt Country Music Awardsa pa i Grammy za Najbolji country album i Najbolju country izvedbu, da bi ove godine objavio dva albuma koja je najuputnije slušati kao jednu cjelinu.
U svibnju sam vas upozorio na njegov “From A Room: Volume 1”, a nedavno je stigao i “From A Room: Volume 2” s istog studijskog sessiona, odrađenog s manje-više istim suradnicima u koprodukciji Davea Cobba koji je producentski posao posljednjih godina obavio za također “country odmetnike” Jameyja Johnsona, Sturgilla Simpsona, Shootera Jenningsa i Jasona Isbella. Prije vlastitih pjevačkih uspjeha, 38-godišnji Stapleton iz rudarske obitelji iz Kentuckyja, a nakon dolaska u Nashville, napisao je niz pjesama za druge pjevače pa i nekoliko hitova za danas mu konkurente poput Kennyja Chesneyja i Lukea Bryana, objavio dva solidna albuma s bluegrass bendom The Steeldrivers i prašio sa southern-rock bendom The Jompson Brothers.
No tek je s albumom “Traveller” Stapleton “uskočio u čizme” Waylona Jenningsa, Charlieja Danielsa i Krisa Kristoffersona, ali i podsjetio na bijele autore crnačkih soul hitova poput Dana Penna te na grublje, južnjačkim rockom podebljano stapanje soula i countryja kakvo je uz gudače početkom 60-ih na nježniji način izveo Ray Charles. “From A Room: Volume 2”, kao i prethodni “From A Room: Volume 1”, ukazuje da je Stapleton i odmetnuti trubadur poput Stevea Earlea, ali i nastavljač tradicije soul pjevača poput Otisa Reddinga pa uvodna “Millionaire” zvuči kao da neki stari hit Rufusa Thomasa pjeva Chris Robinson iz The Black Crowesa. “Hard Livin’” s debelom twang gitarom nalikuje susretu Waylona Jenningsa i Gregga Allmana uz bocu viskija i lajnu spida, a “Midnight Train To Memphis” sudaru Charlieja Danielsa i AC/DC.
U “Scarecrow In The Garden”, o propasti sjevernoirskog doseljenika na poplavljenoj farmi Zapadne Virdžinije, Chris se spušta do apokaliptične atmosfere i mistike keltskog folka, dok “Drunkard’s Prayer” podsjeća na ispovijedi Dalea Watsona o viskiju u kojem je utapao tugu zbog smrti djevojke, ali opet kao da ju je otpjevao neki crnoputi soul ili gospel pjevač, a ne bijeli kantrijaš s kaubojskim šeširom. No nije samo glas jedino Stapletonovo oružje jer i njegove pjesme u organskoj produkciji Davea Cobba osvajaju onime što je country kantautor Tom T. Hall u istoimenoj knjizi kratkih priča zvao “Životnim pojavama”. Neplaniranim, neugodnim i nažalost često nepremostivim, kako nas tome uče velikani country glazbe u koje spada i Chris Stapleton.