'PLAFON'

DRAGAŠ JE PRESLUŠAO NOVI ALBUM REPERA KANDŽIJE Teme o kojima pjeva nisu vesele, ali njegov humor je ljekovit, a tu je i potencijalni megahit

Zagreb, 240617.
MSU, Avenija Dubrovnik.
Koncert Kandzija i gole zene na krovnoj terasi Muzeja suvremene umjetnosti.
Foto: Ranko Suvar / CROPIX
Ranko Šuvar / CROPIX

Kandžija

 

Ako je prije četrdesetak godina glazba koja je progovarala o neuralgijama ondašnjeg socijalističkog i jednopartijskog sistema bila novovalovski rock, posljednjih godina glazba u kojoj se najviše progovara o neurozama današnjeg kapitalističkog i demokratskog sustava nije više rock nego hip hop.

Moglo bi se reći i da je u Hrvatskoj rap postao novi rock, a kako se u doba novog vala mogla uočiti razlika između ljubljanske, zagrebačke, riječke, beogradske, sarajevske ili novosadske scene, tako se i danas može čuti razlika između zagrebačke, dalmatinske i slavonske rap škole. Kandžija je već godinama najzanimljiviji i najbolji izdanak potonje, čiji je najuvjerljiviji album “Nema labavo” ostvaren prije četiri godine uz prateću grupu Gole žene. Prošle godine objavio je tvrđi, tamniji i elektroniziraniji (MC i DJ) “Beton”, a sada “Plafon” na kojem ponovo u prvi glazbeni plan izbija efektna i žestoka “živa” svirka Golih žena, iako se one više ne spominju u nazivu izvođača. Matej Huljev izvrstan je koautor i gitarist koji raznovrsnošću rifova pjesme odvodi u razne stilove uz elastičnu ritam-sekciju Filip Mesarić (bubnjevi) i Goran Pavlović (bas) te doprinose Tomislava Došena Toxare zaduženog za beatove, a sve u produkciji iskusnog Luke Tralića Shota koji je također instrumentalistički pridonio širini albuma.

 

Zahvaljujući tome “Plafon” još je više baziran na funk i rock, pop i trap temeljima, a po vrckavosti i vickastosti, ležernosti i komercijalnosti srodniji albumima “Nema labavo” i “Zlatne žbice” nego “Betonu”. Najteža i najoporija skladba je ujedno i najosobnija, posljednja “Ne brini se ništa” o pokojnom ocu, no ostatak je zabavan tobogan na kojem Kandžija kotrlja duhovite stihove o seljacima u gradu, gangsta rap folirantima, ovisnicima o državnoj sisi, šminkerima na craft pivama, glasačima Škore, lovcima na lajkove i klikove kao mjerila popularnosti, influencerima i estradnjacima, rokerima i narodnjacima, likovima koji ne izlaze iz kvarta dok se ne odsele u Irsku ili Njemačku, besperspektivnosti Osijeka u odnosu na Zagreb i Hrvatske u odnosu na Europu, ali i o samome sebi.

Teme o kojima pjeva nisu vesele jer u ovoj zemlji je sve naopako, baš kako to sugerira naslovnica omota, no njegov humor je u svemu tome ljekovit pa umjesto da slušatelja dodatno otjera u crnilo i depresiju ipak mu daje razloga da se nasmije i zabavi, a da pri tome ne isključi mozak i ne odbaci zdravu pamet. Moglo bi se reći da Kandžija na svoj način drži ekvidistancu između TBF-a i Bolesne braće, kao i između RATM-a i Beastie Boysa, a zavidno je jak u poigravanju s pop-kulturalnim referencama i imenima poput “branit će nas Aljoša iz Ramireza” i po tome srodan novijim britanskim reperima, a dobro se zeza i na vlastiti račun.

Potencijalni megahit, antologijska oda “Državnoj sisi” nije najtvrđa dijagnoza hrvatskog uhljebistana, ali je definitivno tragikomična kad Kandžija oplete stihove “Ona voli perverzije, krvna zrna, prezime/Prije nisam imo’ za režije, sad do penzije za nju zaveži me/Sve su dobre, baš svaka ima svoj draž/Al’ zbog nje ide mi dopunsko, zbog nje ide mi staž”, dok onima koji nisu zakačeni za majku svih sisa poručuje “Raste mi dupe ko’ da sam Nicki Minaj/Ti nemaš za kvadrat obične garaž/Mi svaki dan slavimo teški satiraž/A ti ćeš u Irsku, Njemačku - bon voyaž”.

Jednima med i mlijeko iz državne sise, a drugima korov i trnje na putu u pečalbu jer hrvatski plafon je europski podrum.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo